www.crckarije.com
Marko Sladić
Zacijelo se pitate što su to drmuni, gromačine i mrgari! Kakve su to riječi koje stalno kruže oko vas kada stignete na otok Krk, Cres, kao gost ili u posjet rodbini. Mnogo je interesantnih riječi. Svaki kraj ima neki svoj naziv za određenu stvar, običaj ili pojam. No kako se snaći u toj gomili nepoznatih riječi i pojmova? Nikako!
Ukoliko biste počeli proučavati i učiti svaku novu riječ nekog kraja lijepe naše, trebale bi vam godine i godine nakon kojih, opet, ne biste znali sve. Nemojte očajavati jer rješenje ipak postoji!
Pokušajte što je moguće više boraviti na trgovima malih mjesta, u konobama, na partijama boća, briškula ili trešeta gdje domaći ljudi od davnina uživaju družeći se. Budite promatrač, slušajte, gledajte i proučavajte motove starih ljudi koje zatim probajte, pred ogledalom, izvesti i sami. Dobro operite uši jer sluh je ovdje bitan. Izuzetno bitan! Razlog je taj što stari ljudi brzo pričaju, u razgovoru puno griješe, no oni se ipak razumiju. Nikada nećemo saznati kako im to uspijeva i nećemo postati kao oni! Drmun?
Drmun je ustvari parcela.
Na otoku Krku, u bašćanskoj kotlini, točnije iznad sela Jurandvora (da, upravo iz tog Jurandvora potječe Bašćanska ploča) nalazi se potpuno drugi svijet, svijet čobana i čobanske arhitekture. Danas, u ovom modernom svijetu, čobane svi pomalo omalovažavamo i ismijavamo, a zapravo bismo im trebali skinuti kapu s glave jer da nije bilo njih, danas se ne bismo imali čemu diviti.
A čemu se to možemo diviti? Možemo se diviti toj savršenoj arhitekturi koju su čobani, za potrebe svojih ovaca, stvorili bez skupih arhitekata i inženjera, bez alata i strojeva.
Granice, suhozide ili gromače, svojih drmuna, koji mogu biti dugi i po nekoliko kilometara, gradili su golim rukama i to bez veziva i žbuke. Gradili su ih danima, mjesecima pa čak i godinama! Njihova vrlina je bila upornost i marljivost koja ih je održavala na životu i činila ih zauvijek mladima. Osim gromačina, koje se poput zmija vijugaju u nepreglednu daljinu, ovim krajem proteže se i veli mrgar koji danas više ne služi ničemu. Nažalost, velog mrgara ne možete vidjeti jer on je toliko velik i monumentalan da ga samo oko kamere može uhvatiti i to, jedino, iz aviona ili helikoptera.
A što je to mrgar!?
Mrgar dolazi od latinske riječi mulgarium, a označava mjesto gdje se muzu ovce. Dakle mrgar je ogromno muzilište koje je konstruirano poput mišolovke. Nije vam jasno?! Pokušat ću vam to pojasniti!
Na komunskom drmunu, ovce mnogih gospodara, nekada su zajedno pasle travu. Svaka ovca na sebi je imala boju ili škarama urezan znak po kojima ih je pojedini gospodar raspoznavao. Kada je došlo vrijeme za mužnju, gospodari su radili hajku na ovce koje su potom usmjeravali ka velom mrgaru, točnije u središnji prostor koji se još zove i sala. U trenutku kada su se sve ovce skupile u skupine, u kojima ih je znalo biti i na stotine, ulazili su tzv. pomoćnici. Pomoćnici su imali zadatak hvatanja ovaca svojeg gospodara, a koje su potom, jednu po jednu, ubacivali u mali skučeni prostor gdje je sjedio gospodar stada. On je, u tim trenucima, imao obavezu svaku ovcu čim prije pomusti i ošišati. Nakon mužnje i šišanja, ovce je izbacivao kroz drugi otvor ponovno van na pašu. 
Tih malih prostora, u kojima su sjedili vlasnici stada, uokolo sale bilo je jako puno, stoga veli mrgar iz zraka izgleda poput hrama nekih drevnih civilizacija.
Sigurno se pitate jesam li na ovom svojem interesantnom putu susreo i ovce, ovce zbog kojih i za koje su se ove zidine godinama izgrađivale. Da! Jesam, ali jako malo! Nadam se kako znaju koliko su, zapravo, sretne što mogu slobodno lutati prostranstvima ovog surovog dijela otoka Krka.