tekst i foto: Slavica Jurčić
Svaki dan predvečer moja Freya i ja idemo u laganu šetnju. Taj sat vremena u prirodi meni je najbolji dio dana.
Moj Zagor je star, ostavimo ga kod kuće, a Freya je mlada hrvatska ovčarka koja je odabrala nas. Ona me prati i čuva. Ipak, nije poput Zagora, nježnija je.
Put kojim svaki dan idemo vodi kraj vinograda, voćnjaka i šume, zahtijeva napor jer je brdo.
Svaki put kada se vratim kući osjećam pobjedu, osjećam i ponos jer život nas tjera da mijenjamo navike.
Ovih dana u zraku je visoka koncentracija peluda, sada cvjeta bagrem, čuje se zujanje pčela koje imaju berbu meda.
U našoj šetnji je divno, najbolje je što sretnemo fazane, guštere, ptice, jelene, samo ljude ne.
Sve te slike koje zabilježim ostaju mi u memoriji. Ipak, svaki put kao da posjetim različita mjesta, kao da sam prvi put posjetila brdo na kojem svaki dan šetamo.
Dok idem uz brdo teško je, uspušem se, moram stati, nekada kratko odmorim, popijem vode, i tada nastavim. Krajolik se stalno mijenja, priroda nas uči da budemo slični njoj.
Hodajući svaki dan odvajam vrijeme za sebe, meni je to duševna hrana. I dušu treba njegovati.
Treba slušati i tišinu i prirodu. Svaki zvuk ima svoje mjesto, svaka ptica ima svoje jato.
I kada nas ne bude bilo, ostaje priroda koja je jača i trajnija od nas. Zato ju treba i čuvati i poštivati.
