piše: Kitana Žižić
Bolnica može biti bilo gdje. Važno da je efikasna. Ponekad i bez liječnika, bez medicinskog pomoćnog osoblja, bez aparata i lijekova. Treba joj samo ljubav, a to “samo” nije malo ni nedostatno. Bolest treba liječiti holistički…
Ispričat ću vam svoj boravak u takvoj bolnici. Doduše, kad danas u mislima dozovem „bolnicu“ u staroj kući na Škoju, preispitujem tijek zbivanja kako ih pamtim.
Pakleno ljeto. Zašto nisam odbila sudjelovati u lovu na lignje kao i u svakom ribolovu dotada? Ne bih znala. Možda sam željela ugoditi ocu, ja nesuđena ribarica, ali ako nisam nikad, nisam trebala ni tada. Mogla sam ostati na poznatoj plaži, otplivati rundu, dvije te se skloniti pod odrinom divlje loze uz knjigu, križaljke i kavu.
Jutro je odmicalo prema satima opasnim za izlaganje suncu, ali tata je znao da je dobar dan za lignjolov. Bonaca. Lovi ih kadgod može, jer je najbolja ješka na teškoj panuli. Kao izvrstan panulaš zna da je jedan manji dio liganja, takozvane „domaćice“, prisutan tijekom cijele godine uz obalu.
Ne treba ni govoriti o još jednom razlogu popularnosti lignjolova. Lignji se svi obraduju, stari i mladi, žene i muškarci, a i „tatini“ gofi i zubaci, koji zbog nje glavom plate. A mi bismo se nakon fotografiranja trofeja s tatom i njegovim unucima, „davili“ od užitka u delicijama. Ajme gušta kad zamirišu na vrelim gradelama! Gof, zubatac a i višak liganja od ješke.
I tako sestra ide, zašto ne bih i ja?
Iz Vlake smo krenuli prema zapadu, tata je podigao tendu radi lakšeg podnošenja nesmiljenih sunčevih zraka i njihovih odbljesaka s morske površine. Panulavanje, uzbuđenje, trzanje, čekanje. Na mom licu samo dosada i neizreciva vatra koju gutam porama. Mučnina počinje, bliži se i nadražaj na povraćanje, a mene stid. Još ću jednom iznevjeriti svojom neprilagođenošću sredini u kojoj sam rođena, ljepoti krajolika koji mami posjetitelje iz cijelog svijeta, a ja kao da ne marim…
Sanjarim o debeloj hladovini, čak i poslijepodnevno kupanje često preskočim, jer me ošamuti vrućina. Tada umjesto u borovu šumu na hladnom igličastom ležaju uz cvrčanje cvrčaka, za predah biram bližu ugodu. Bilo koji krevet na gornjem katu gdje mogu ohladiti tijelo od akumulirane topline. Svaki bogovetni dan uporno isti promašeni izbor. Kako to objasniti?… Lijenošću ili poznatom mediteranskom siestom? „Ubiti oko“ dok je vani najveći pakao.
Ne trebam ni govoriti da se ne bih ni ohladila ni odmorila, već okupala u znoju, ošamućena toliko da mi je svaki pokret bio umrtvljen.
Kako su samo prije škojori živjeli? Mnogi se nisu nikad ni okupali, a odjeća im ništa nije otkrivala od tijela. Možda je tako bilo pametnije. Šeširi i marame štitili ih od sunca, opekline ne bi zaradili u želji dobivanja mondene bakrene boje, ali lica su im, svejedno, starjela prije vremena. Tko je onda znao za kreme s visokim faktorom zaštite od sunca, razne pomade, losione, mlijeka za vraćanje koži vlažnost zbog isušenosti od sunčeve energije. A koža pamti sve i ne oprašta ništa…
Gajetom se lagano vozimo, malo stanemo, laganini opet plutamo… Ako me uskoro negdje ne iskrcaju padam u nesvijest. Možda i gore prođem…
Izgleda da mi je izraz lica bio pogibeljan, molećiv, jer sestra je primijetila da nešto sa mnom nije „all right“.
U blizini otočić bez igdje ičega. Samo poneki jadni grmičak, travka tu i tamo. Ni obalnog svjetla da noću upozori neupućene moreplovce kako se ne bi nasukali.
Svjetlo je bilo nevažno u mom slučaju, ali nije bilo ni hlada. Otac je svejedno okrenuo kormilo i ja sam se iskrcala blijeda već kao pred smrt.
Prskala sam se morem dok je sestra improvizirala sklonište načinjeno od nađenih naplavina i ručnika. Mali indijanski wigwam tik do mora.
„Vraćamo se brzo po tebe. Budi u moru. Osvježit će te. Samo da iskoristimo ovu poštu i idemo doma.“
I ja sam tako mislila. Ali usprkos sestrinoj pažnji i trudu, šator je bio „niš koristi“, jer se opako sunce baš namirilo na mene. U moru je bilo prekrasno. Gotovo da nisam ni izlazila, jer čim bih dotakla rub otoka, već sam bila pregrijana. Slično nikada nisam doživjela.
Iznenadna glavobolja nadmašila je sve dotadašnje migrene. Srećom održali su obećanje i već smo na povratku prema bližoj vali. Do kuće je mala razdaljina, ali danas dalje od najnedostižnijeg cilja. Premda pretežni dio puta prolazi borovom šumom. Bauljala sam kao pijana. Da me sestra nije nježno pridržavala, srušila bih se na one iglice, koje sam često ignorirala na svoju štetu. Nije takav duboki hlad osmislio Svevišnji bez veze, već iz nasušne potrebe sklanjanja od nemilosrdnog sunca.
„Još samo par koraka“, tješi me sestra. Uz skaline gore, u onu sobu korištenu nakon ručka i onaj krevet. Sruših se. Da sam bila na sestrinom mjestu, ne znam što bih uradila. Znam samo da bih se nasmrt preplašila.
Kad me zapljusnuo osvježavajući val, zadimila sam. Zadimio i lancun i stari štramac. I drveni pod je počašćen porcijom pljuska. Voda je tako godila. Iz mene je isparavala sunce i blažila užasnu glavobolju. Sa svakim oblačkom oslobođene sunčeve energije u obliku raspršenih paučinastih grudica, bivalo mi je lakše.
-Ipak ću preživjeti ovo-, iskrica nade i zahvalnosti prema sestri preplavila me. Lijepo ju je imati.
„Kako bolesnica? Je co potriba?“
Bio je to barba Mićo. Neki ljudi imaju šesto čulo, kako inače sve odmah saznaju prvi. Kad je bila u pitanju naša obitelj, takvog prijatelja ništa nije moglo zadržati pa ni obožavano kužinavanje. Volio je najviše sestru „spasiteljicu“, ali je učas dotrčao i zbog moje „hospitalizacije“…
Dok su popili po bićerin u moje zdravlje, već sam se poprilično vratila u život.
Za mene je svaki lov završio, osim lova na košmarne snove dok još tancaju valcer na rubu polusvijesti u trenutku prijelaza u budnost. Ako mi tada pobjegnu, ništa od lova.
I, naravno, lov koji život znači…
NEPOZNATE RIJEČI:
1. Škojôr – otočanin
2. Lancûn – plahta
3. Štramȁc – madrac
4. Jê co potrȉba – jel’ treba pomoć
5. Kužinavati – obavljati kuhinjske poslove
6. Bićerȋn – čašica za liker
7. tancati – plesati