piše: Marija Juračić
Ovoga puta moj se zet duboko zamislio. Nije on pobornik teorija zavjere, ali nije ni toliko nerazuman da ne bi prihvatio prave, neoborive argumente. Poslušajte pa zaključite sami.
Kada se dogodilo prvi put, nisam shvatila o čemu se radi. Imam perilicu rublja sa sušilicom ili kako mi Hrvati volimo reći – vešmašinu. Imala je garanciju na tri godine. Točno po isteku garancije, prokleti stroj je riknuo.
Dečki iz servisa traže da im se mašina donese i obećavaju je popraviti u roku od petnaest dana. Ma tko će se sada time gnjaviti? Ljeto je, provodimo ga u kupaćim kostimima, ma neka stvar čeka dok počnu kiše.
I tako smo perilicu ostavili u kući. Nakon petnaest dana slučajno sam ju uključila i, vidi vraga, radi. Besprijekorno. Zadovoljna ishodom, ne pitam što se je to dogodilo.
Zaboravila bih taj slučaj da se nije ponovio s televizorom. Po isteku garancije jednostavno je crk’o. Ponavlja se ista priča s drugim akterima. Popravak će trajati petnaest dana. Treba aparat odnijeti u servis.
Opet se nismo htjeli time gnjaviti i, gle vraga, televizor se oporavio i počeo raditi kao prvoga dana.
Da ne duljim; ista stvar nam se dogodila s hladnjakom, usisačem, a nedavno i s računalom. Uvijek je u igri bilo onih famoznih petnaest dana. I uvijek je stvar nakon tog roka prošljakala.
Pa sada zaključite. Tehnologija je vražja stvar. Tko vam kaže da u aparat nije ugrađen čip koji je vremenski tempiran da izazove kvar i da ga u određenom trenutku sam otkloni?
Moj zet me čudno gleda, vrti glavom, ali ne proturječi. Vjerojatno se pita zašto se i u punice ne ugrade takvi čipovi pa da bar dva tjedna budu isključene.