ZANIMLJIVO PUTOVANJE

PRIČA NASLOVA “ZANIMLJIVO PUTOVANJE” LITERARNI JE URADAK 13-GODIŠNJE ANĐELE ČAGALJ IZ BERLINA KOJIM JE OSVOJILA DRUGU NAGRADU NA NATJEČAJU HVATSKE MATICE ISELJENIKA, PODRUŽNICA RIJEKA, U DOBNOJ SKUPINI OD 13-15 GODINA

Dok je sunce tonulo iza ljubičaste petokatnice prekoputa, mazala sam se kremom u svojoj trošnoj, staroj sobi. Koža mi je lagano svjetlucala pod narančastim svjetlom.
Da, ljeto je napokon došlo u Berlin. I to u velikom stilu. Osjetim komarca na nozi te brzo uhvatim Elle koji je bio nasilno bačen na pod nakon što sam ustanovila da su zeleni nokti apsolutno neprihvatljivi – i ubijem jadnu malu životinju koja mi je već sad, na početku ljeta, skoro potpuno uništila već ionako polumrtve živce.

Opet bacim glavu na jastuk  (koji je užasno smrdio na cigarete otkad su ovdje prespavale Lidija i Fani), a tragovi pudera ostanu na njemu. Prelijepo lice nestane u istom trenutku kad mi je lice dotaklo jastučnicu iz Ikee. Jastučnicu sa čudesno ljupkim uzorkom, s malim cvjetovima isprepletenim u veliku, raskošnu pletenicu cvijeća. Takva posteljina je definitivno bila upadljiva u mojoj šarenoj sobi koja je danas bila okupana  sunčevim zrakama. Vidjela sam svaku mrvicu prašine po zraku, i sviđalo mi se kako su izgledale. Kao da plešu. Neki seoski ples.

Soba mi je izgledala neobično prazno, bez sve odjeće po podu, stolicama i foteljama. Sve je bilo spremljeno u velike, lažne Louis Vuitton kofere u dnevnom boravku. Sutra ujutro me šalju baki u Stuttgart na vikend, vlakom. Već sam puno puta putovala sama, čak i na puno udaljenija mjesta – kao što je Lyon, recimo. Samo me smjeste u vlak, ja nabijem slušalice u uši i zatvorim oči. Kad ih ponovno otvorim, u potpuno sam drugom gradu. Drugom svijetu. Najčešće dosadnijem, stranom svijetu.

Bilo je čudno ležati u krevetu potpuno obučena u nešto što nam Zara pokušava prodati pod ‘pristojno i moderno’, a u biti svi vide da je droljasto. Nije mi smetalo, ne. Zara je cool.

Svakim trenutkom, površina mog tijela pokrivena suncem, bivala je sve manja.

„Tea!“ Poznati glas me prekine u razmišljanju. Pogledam kroz prozor, na dvorište, i napokon stanem nesigurno na noge. Blagim pokretima povučem crvene zastore još više desno, tako da mi je cijeli prozor bio otkriven. Lidija i Fani su stajale u dvorištu i, (kako iznenađujuće!) pušile jako šik, jako tanke cigarete. „Dođi dolje“, zvale su me prigušenim vriskanjem. Glasovi su im odjekivali dvorištem ‘ukrašenim’ grafitima. Kimnem glavom i otvorim stara, škripava vrata balkona. Osušena boja padne na parket sobe.

Nisam osjećala grižnju savjesti, nikako. Već sam ovo prečesto radila, tako da sam već bila vješta u ignoriranju Božjeg glasa (kako smo učili na vjeronauku) u sebi. Bog razumije da trebam ići van da zadržim određenu reputaciju, ugled. Oprašta mi. Iskradanje po noći kad roditelji misle da spavam, iscrpljena od treninga, to je valjda dio mene.

Zaključam tiho sobna vrata i opet se vratim na protupožarne stube, koje su počinjale na mom balkonu. Živjeti na zadnjem katu ima svojih dobrih strana.

Osvrnem se zadnji put po sobi i krenem u život (koji glupi izraz).

Za samo par minuta našle smo se već na ulici. Sunce je već zašlo, pa je nebo bilo prožeto blijedoružičastim oblacima i plavim nijansama. Fani bljesne fotićem prema nebu. Cigareta joj je pala dok je mijenjala objektiv na profesionalnom fotoaparatu koji je ukrala od sestrične iz Pariza. Opsovala je nešto, a Lidija se onako blesavo smijala kao inače.

Miris podzemne me zapljusne kad smo ušle unutra. Bilo je dosta mladih na stanici, vjerojatno su čekali isti vlak koji i mi – vlak prema Kreuzbergu.

Par stanica, par beskućnika koji pokušavaju započeti razgovor, i već smo se našle na našem odredištu. Izašle smo brzo iz stanice, ostavljajući za sobom još jednog prodavača MOTZ-a za kojeg se ispostavilo da je Hrvat, pa smo popričali kratko.

„Hej, kamo ćeš ti?“, Fani me zaustavila kad sam krenula u uobičajenom smjeru (prema prodavaonici lakritza). „Pa kamo idemo?“ „Za mnom, eto kamo“, odgovorila mi je uz osmijeh i povukla u suprotnom smjeru.

Brzim koracima smo ulazile u sve kasniju noć. Nisam ni gledala pored čega smo sve prolazile, potpuno sam se prepustila  Fani da nas vodi. Neonska svjetla, turski žargon oko mene i miris shishe. Samo sam to zapažala. Žamor ljudi se uskoro pretvorio u pjesmu, pa se konačno saberem. Našle smo se ispred velike pozornice, usred hrpe ljudi. Pogledam ispred sebe. Krupni tip, vjerojatno Talijan, radio je jako zanimljive zvukove ustima i zabavljao publiku. Bacim pogled na plakat iza njega. Prvenstvo u beatboxu?

Par minuta nakon što mi je napokon do mozga došlo što ono beatbox znači (pravljenje zvukova instrumenata ustima), Lidija i Fani su mi predstavile Paula i Philipa, dečke koji vjerojatno ovdje negdje žive. „Znamo jedno kul mjesto ovdje. Idete s nama?“ Lidija i Fani, naivne kakve i jesu, odmah su kimnule glavicama dok su im se pramenovi tresli gore-dolje. Ali, pošto sam i ja samo još jedna srednjoškolska berlinska glupača, krenula sam za njima. Korak tu, korak tamo – već smo bile u zadimljenom, tamnom podrumu iz kojeg je treštao nabijajući, techno ritam. Sve je bilo puno ljudi, dim je bio crven i svima prolazio oko nogu. Bilo je vruće unutra. Jako, jako vruće.

„Ovo je kao neki home party ili što?“, vrisnula sam Lidiji u uho, a ona kimne. „Philip i Paul su u bendu. Svirat će nešto, pa smo htjele to čuti.“ I stvarno, odjednom su se na pozornici našli neki dečki, našminkani oko očiju (!), s gitarama i bubnjevima. Sve cure počnu vrištati i približe se pozornici. Jedan od dečki iz benda je viknuo u mikrofon nešto što nisam mogla razabrati od silnog vrištanja oko sebe. Počeli su svirati i svi su divlje tresli glavama i masnom kosom.

Lidija i Fani su također izgledalo oduševljeno, a i meni su ritmovi polako ulazili u uho. Bili su dobri, stvarno jesu.

23:47. Nisam mogla vjerovati da je već prošlo toliko vremena otkad smo napustile moju, prašinom prekrivenu, sobu u potkrovlju. Povučem Lidiju za vrpcu koja je visila s njene majice (bez rukava, pa ju nisam imala za što drugo vući).

Svježi noćni zrak me iznenadi kad smo zakoračile na ulicu, potpuno osvijetljenu raznim lampicama i znakovima. Bilo je još dosta ljudi vani, Berlin ne spava – pogotovo ne ljeti. Baš kad smo krenule u smjeru podzemne, neobično poznat glas me zaustavi u toj namjeri. Okrenem se i zaustavim pogled na velikom osmijehu iza stakla mini turskog restorana. Osman?

„Tea? Pa što ti radiš tu, ovako kasno?“, rekao je, i dalje uz osmijeh na licu. Osman je išao sa mnom u osnovnu. I nisam ga vidjela, hm.. 3 godine? „Hej.. pa ništa, vani sam“, odgovorim i slegnem ramenima. Fani i Lidija su izgledale umorno, ali dovoljno prisebno da primijete da Osman ima jako kul tetovažu na ramenu. Fani je fanatik (igra riječi, a?) za tetovaže. Osman joj u istom trenutku postane simpatičniji. A kad nam je ponudio besplatna pića (tata mu je vlasnik tog restorana) ili što već želimo, otopio je i Lidijino tvrdo srce.

Bilo je pomalo čudno pričati s nekim s kim se nisam vidjela par godina, ali ugodno. Sjedile smo na ljubičastim kaučima, bose i osvježene kolama, i pričale o raznim glupostima.

Napokon, Lidija je pogledala na iPhone i zaključila da bismo trebale krenuti doma. Pozdravile smo se i krenule u smjeru stanice, ovaj put odlučne da nas ništa neće zaustaviti…

…sve dok Fani nije uganula nogu, gledajući previše u zvijezde umjesto u zemlju. Jaukala je negdje 15 minuta, sjela na klupu pored rijeke i masirala nateklo mjesto. Gubile smo vrijeme i toga smo bile svjesne. Ali noga je noga.

Kad smo, zamislite, čak i dosegle tu glupu stanicu i sjele u žuti vagon, osjetila sam potpuni spokoj. Više nas ništa ne može zaustaviti na putu doma. Zar ne?

Miris autopraonice u mojoj ulici još me dodatno umiri. Stvarno mi se spavalo. A nebo je postajalo sve svjetlije, lagano je poprimalo ljubičasto-rozu boju.

Popevši se uz protupožarne stepenice, zadnjim atomima snage sam otključala vrata sobe te se bacila na krevet i zatvorila teške kapke na trenutak. U sljedećoj sekundi, kako mi se učinilo, je mama stajala u sobi. „Vrijeme je za zanimljivo putovanje“, rekla je.

Ja mislim da sam ja svoje već doživjela.

Anđela Čagalj, 7. razred