piše: Đurđa Vukelić Rožić
Toga dana čekali smo župnika. Radovali smo se blagoslovu našeg doma, a ja, kao i većina domaćica, čistila sam i pospremala kuću od ranog jutra. Čak sam provjeravala čistoću prozorskih stakala, opranih prije Božića.
Dojava da je svećenik ušao u našu ulicu stigla je telefonom. U trenucima posljednjih priprema za veliki događaj pođoh u kuhinju, ne bih li iz prazne kantice od kave izvadila novac koji sam odvojila za tu priliku. Tako je spašen od prosinačke potrošačke groznice. A ono što se još i moglo nagrepsti s naših računa, bilo je u banci. Na karticama, kako to volimo reći.
Kad, eto i druge uzbune! Susjeda Marica javlja, ekipica je u sedmoj kući od nas. A ja novac nikako pronaći. Nema ga na tajnom mjestu u drugom kuhinjskom elementu do vrata. Ta, gdje li sam ga premjestila? Ala će se najbolji suprug na svijetu ljutiti na mene. No, što je, tu je. U nevolji, nas dvoje udružismo snage. Opljačkali smo naše novčanike i džepove prikupivši dar za Crkvu. Odahnusmo.
Eto i dojave susjede Nevenke. Župnik je upravo ušao u Jambrešićevo dvorište. Na brzinu pobrojih susjede, to je četiri kuće prije nas! Odjurih još jednom obrisati pločice stubišta, otresla sam otirač pred ulaznim vratima, popravila zavjesu u hodniku. Izmakla se kontroli. Kroz omanji prozor u kupaoni, suprug je netremice promatrao kuću prvog susjeda s naše južne strane. Nakon što mu posjetitelji prođu kroz kapiju, gazda kreće na naš most. Na vješalici uz ulazna vrata kuće pripremila sam mu vestu, da se čovjek ne prehladi. Nije lako stajati na zimskoj hladnoći s najvećim osmijehom dobrodošlice na svijetu.
Posljednja provjera. Na stolu u dnevnom boravku izloženo je sve prema nepisanim propisima i tradiciji. Ponajljepše raspelce u kući, sveta vodica u starinskoj kristalnoj čaši za vino s grančicom bora, upaljene svijeće. Tanjur s domaćim božićnim kolačima. Stolnjak je svježe izglačan, s mirisom omekšivača i štirke; ljubičice i jasmin, obećanje nadolazećeg proljeća. Nadstolnjak s ručno vezenim božićnim motivima odavao je strpljenje bakinih ruku. Nasmiješih se misleći na nju.
Dojurivši niz hodnik u sobu, promotrivši stol, moj izviđač huknu: „Tabletić!“ Umalo se onesvijestih od iznenađenja i muke. Doista, na tanjuriću s novcem nema tabletića. Gdje ga sada naći? To je onaj mali, heklani tabletić koji je jednako velik kao i suprugov omiljeni tanjurić, a na koji se tradicionalno poslože novčanice. Ili kuverta s novcem. A, znalo se i prije dogoditi, u posljednji trenutak otkrijem, u kući nema nove kuverte. Pretpostavih, nije grijeh ako je novac položen direktno na tanjurić. Glavno da je između novca i tanjurića ručno kačkani, snježno bijeli tabletić. Uštirkani i izglačani, najljepši u našoj ulici. A njega nema!
Gdje sada naći taj tabletić? Pas laje sve glasnije, trebali smo ga zatvoriti u garažu. Brže bolje, prekapam po ormaru. Podignem, prevrnem i izbacim s polica desetke kilograma rijetko nošene garderobe, dio na krevet, nešto na pod. Nema tabletića. Slijedi istraga u regalu. U kuhinji, muž uključuje glačalo, donosi štirku u spreju i razvlači stalak za peglanje. Ja prekapam hrpe stolnjaka, no, tabletića ni za lijek. S polica izvukoh svu posteljinu, bacih jastučnice, šlifere i plahte na fotelju. A od jedinstvenog božićnog tabletića ni T! U boravku, u ladicama među svim mogućim i nemogućim stvarčicama što se tamo gomilaju, zlu ne trebalo, i da se nađu – nema ga. Ali ni jednog drugog tabletića. Bit će da sam ih sve zajedno spremila na posebno mjesto.
Bacim oko kroz prozor. Na mostu prvog susjeda, grupica ljudi okupila se oko župnika nešto važno komentirajući. Najbolji suprug na svijetu, sivozelena lica, prekapa po preostalim ladicama i ormarićima, bez uspjeha. Vrijeme je da pođe pred kuću. Ljuta, komentirala sam ponešto na račun psa koji je neprekidno lajao. Vidim ekipica ulazi u naše dvorište. Telefonom javljam susjedi Jasminki da uzbuni susjedstvo iza zavoja, na sjevernom dijelu naše ulice.
I, eto njih. Crvenih obraza i hladnih ruku, nudimo im vruće kuhano vino i kavu. Uz kolačiće. Razgovaramo. U jednom trenutku opazim suprugov pogled koji vodi moje oči do sredine našeg lijepo uređenog stola. Podignem obrve, ne shvaćam o čemu je riječ, usrdno moleći Oče naš sa svima. Njegove se obrve skupiše do korijena nosa, očiju uprtih u tanjurić s darom za Crkvu.
Pred kraj molitve opazih taj, bi sad rekla kaj, tabletić. Virio je ispod zlatnog ruba tanjurića! I sjetih se, ne mogavši naći odgovarajući tanjurić s rozastim cvjetićima, posljednji preostali od davnog servisa, a koji je suprug odlučio izložiti na stolu, tabletić sam još sinoć smjestila posred vezenog nadstolnjaka i na njega stavila u tu svrhu pripremljene marke, ne našavši kuvertu. On je kasnije, tako se bar čini, nađeni tanjur s naknadno prikupljenim novcem stavio na tabletić s novčanicama.
Nadala sam se da zvonar neće primijetiti duplu dozu…
U to, svećenik me ljubazno upita. „A djeca vam nisu kod kuće?“ I kako sad objasniti mu, u panici čekanja i priprema za njegov dolazak, zaboravili smo probuditi klince.