Ruža Zubac-Ištuk
S godinama mi zaostaju osmijesi s lica
među maramama od srebrnih niti
u noćima bez mjesečine
kao ozeble nebeske strmine
vrh glava rasplamsanih baklji
i nestaju u vremenu pobjeglom niz ulicu
kroz ispijene kapi kiše
bez jutara u ritmu s anđeoskih harfi
na raskvašenom pločniku.
A u meni kao da prolazi čovjek,
kao da nestaje između napetosti i krika
dok izgovaram posljednju riječ mudrosti – ljubav
i ludosti – bijeda:
bijeda življenja, bijeda nadanja, bijeda umiranja…
Je li umiranje uistinu bijeda
u sveplodnoj magiji trenutka
s čašom otrova na oltaru prolaznosti
uz koju prkosno plazi bič poslan s Neba
ili je mudrost
od koje u tjeskobi bola zadrhti čovjek
oslobođen od sebe?
Osluškujem.
Za godinama mi zaostaju osmijesi
kao da čekaju svoje vrijeme odlaska
na kolodvoru neizbježnosti ljudske.
Hoće li opravdati svoje postojanje
ili ću u mirisu mrtvačkih krizantema
u tišini zjenica neugasloga ognja
vječito plaziti Bogu za petama s neumoljivim pitanjem:
Zašto si, Bože, uzeo čovjeka s moja dva dlana?