Vinko Pavić
(Ričičanima)
I preci im bili od gvožđa.
Gvozdena im bila kolijevka,
gvozdena im bila riječ,
gvozdena im bila pjesma.
Imali gvozdene šake,
Imali gvozdeno tjeme,
Imali gvozdene vene,
Imali gvozdena rebra.
Iz rebara šikljala gvozdena krv.
Nad njima gvozdeno nebo,
pod njima gvozdena zemlja.
Zemlja im gvozdeno klasje rađala,
mljeli ga gvozdenim zubima.
Od njega pravili gvozdeni kruh.
Ručali i večerali gvozdeni kruh.
Iz gvozdenih oblaka po njima
padale gvozdene kiše.
Gvozdene munje im pucale
u razvaljene potplate.
Na gvozdenoj mjesečini
pravili i rađali gvozdenu djecu.
Dobivali gvozdene unuke.
Hranili se vriskom i kaduljom,
Pojili se medom i vinom.
Bili vrisak i kadulja,
bili med i vino.
Imali gvozdeno srce,
nosili gvozdeni križ.
Bili gvožđe. Bili bijeni gvožđem.
Gvozdeni ljudi.