piše: Stjepan Poljaković
Pišem ovo nekih tjedan dana od zadnjeg, da se njemački izrazim „abschluss“ ispita za zvanje Heimhelfer/in.
Želja mi je pisati o osjećajima s kojima smo se nosili. Izraz „nositi se“ možemo prevesti kao: boriti se, takmičiti se; opisuje i nastojanje da se nekoga ili nešto nadvlada.
Timovi na školovanju i praksi čiji sam dio bio u vremenu od ožujka na ovamo, imali su što nadvladati i s čime se nositi. Nove okolnosti, sredine, ljudi, novi projekt, samo su okvir.
Unutar okvira su slojevi, nijanse boja koje ću pokušati perom zabilježiti, opisati. Osjećam da je to moja dužnost i vrijedno da se pamti.
Ono što oblikuje, što daje ton i boju mozaiku naših života su osjećaji. Pravila izgrađivanja, rada, školovanja su manje-više ista ili slična, složena u okvire gradiva i propisa.
Od siječnja ove godine, od Vukovara preko Sombora, Broda, Oberwarta i Badtatzmannsdorfa, 53 kolegice i jedan kolega nosili su se sa svojim osjećajima.
Godinama smo kao 24-satni njegovatelji (pod)svjesno osjećali da smo obespravljeni. Osjećali smo želju da iskoračimo, prihvatimo izazov izlaska iz jednog oblika rada u nešto novo, drugačije.
Ta želja bilja je okidač, izvor plamena u svjetiljci naše vjere.
Osjećali smo i neizvjesnost. Kada je nešto Pilot, bilo epizoda ili projekt; može uspjeti a i ne mora.
Na nama su se vježbali i da, „Vukovarkama“ je bilo teže jer su one prve krčile prtinu.
Osjećaj straha pred preprekama bio je stalan. Manje ili više artikuliran, prepoznavali smo ga jedni na drugima.
Razmišljajući o nama i našem izazovu sjetih se jednog stiha iz poslanice Rimljanima:
„Bratskom ljubavi ljubite jedan drugoga; poštovanjem jedan drugoga pretječite;“
Mi smo bili „osuđeni“ jedni na druge, nastojali smo koliko je do nas da budemo tim, inzistirali smo da timski preskačemo prepreke, radimo razne vježbe.
Dobar dio nas se nije poznavao prije projekta, talasanja kojih je bilo, homogenizirala su nas.
Ljubav o kojoj je Apostol Pavao pisao manifestirala se kroz naša djela, praksu.
„ Jednakijoj među nama jednakima“ umjesto zahvale šaljem poruku govoreći u kontekstu sluge.
Ne treba se bojati zahvala i priznanja pa bili i javni, dapače, one su pogonsko gorivo za daljnje izazove. Ne vidim ni jedan razlog da se ne zahvalimo drugima i primimo zahvalu, izraz poštovanja. Dapače, nepravedno je prešutjeti nečiju dobrotu. Pametan i razuman sluga/sluškinja svjesni su da zahvale za sobom donose i dodatni osjećaj odgovornosti, obavezu da se održi postavljeni standard ali to nije problem, to je poticaj. Poštovanje treba zaslužiti i sačuvati. Mi u podsvijesti odbijamo zahvale jer smo ovoga gore svjesni, jer nekada ne želimo dalje ili više vući za druge. Želimo imati mogućnost tiho se povući kad nam dojadi.
Sudeći po vlastitom iskustvu i iskustvu drugih mi nećemo nikada odustati. Tko je navikao biti sluga ostati će sluga ma koliko se u sebi bunio i (ne)želio nositi breme odgovornosti.
Osjećaj nezahvalnosti je odvratan i jedan od temeljnih uzroka nezadovoljstvu i nemotiviranosti da se oko nečega i nekoga trudimo. Zato je osjećaj zahvalnosti i priznanja toliko potreban.
Imamo pravo i na osjećaj ponosa.
Nakon 20 i kusur godina, ponovo u školskim klupama. Nastava na stranom jeziku, u stranoj zemlji, more novih izraza i definicija koje valja upamtiti. Praksa po nama nepoznatim pravilima i standardima, pitanje gdje ćemo i od kada raditi? Vraćam se na ispit. Osjećaj napetosti zamijenio je osjećaj olakšanja kada smo saznali da smo „bestanden“, položili.
Zadnji osjećaji, negdje na putu doma; koktel, koloplet osjećaja, čuđenja što je bilo lakše no što smo očekivali, je li moguće da smo uspjeli? Čega smo se toliko plašili?
Zahvaljujem Bogu što nas je vodio i svemu dao sretan ishod. Nadam se da će u vremenu pred nama među nama o(p)stati osjećaj zajedništva koji smo njegovali dok smo bili tim.