Ruža Zubac-Ištuk
Stvarala sam te od vjetra i hridi,
metafore morske pjene,
dok su u priobalju života
čudaci skladali serenadu od iluzija
i vjerovali kušnji.
Sakrila sam te u uskršnju pogaču
između poezije i smrti,
slatko te blagovala uz glazbu ljubavi
i šaku zvijezda za novi život.
Postao si ponoćna rosa
koja zanosno ljubeći obzorja meka
jutru njedra smiruje,
ni more te čežnjom umilo nije
na mome procvalom licu.
Danas si samo ruka prekratka
što liježe među jastuke meke
da sluša mandolinu.
Ja umjesto tvojih riječi
ljubim glazbu mora.