piše: Đurđa Vukelić Rožić
Ante, naš tadašnji susjed, ozbiljan, obrazovan i fin čovjek, no prepun kronično ozbiljnih isprika glede svoje dugogodišnje nezaposlenosti, ponudio se da u ime prijateljstva naših obitelji i njegovanja dobrosusjedskih odnosa iskopa usjek za plinski cjevovod na našem dvorištu kako bismo, napokon, našoj novoj kućici priključili i plin.
Kako je moj suprug bio na službenom putu, doista sam prihvatila Antinu pomoć te je čovjek uskočio i počeli smo s iskapanjem panamskog, oprostite, plinskog kanalčića.
Antin veliki projekt startao je u utorak, u ponedjeljak je odmarao od roštilja i piva te od posjete rodbine. U taj udarni utorak smo ponajprije popili kavicu, finu crnu kavicu s osamnaest zrna šećera, dvanaest zrnaca vanilin šećera, dvije žličice mlijeka i tri žličice zamrznutog šlaga. Onda smo oko osam sati prešli na planiranje i mjerenje smjera kretanja našeg usjeka. Oko devet i trideset izjavio je kako je vrijeme gablecu, pa prije no što smo pošli potražiti alate, ispekoh majstoru Anti upovećoj tavi tri komada slanine i pet jaja. Masne brade i sjajnih očiju, Ante je s velikim užitkom pojeo sve ponuđeno. Što je istina, istina je, tanjur i pribor nije pokušao glodati. Zadovoljno je, nakon svega, zapalio cigaretu i uživao u svojim probavnim glazbenim notama, rasterećen svih misli, primisli i intelektualnog promišljanja. Onda je zadrijemao i odhrkao tri sata.
Nakon slatkog i okrepljujućeg sna, pošli smo tražiti kosu, štih, kramp i lopatu i… Eto ti već i trinaest sati.
Želudac se ispraznio, a moj ti Ante pošalje mene spremati ručak. Ispržih šnicle i ispekoh grah. Zamirisa juhica od rajčice s noklicama od brašna iz mlina u blizini i salata od krastavaca s vrhnjem. Fizički čovjek radi, treba mu kalorija. Pozvah Antu na ručak, a on već napeo špagice na kolčiće, trasirao smjer, pokosio travu i taman pljunuo u šake i počeo kopati, a ja ga, jadnog, prekidoh u trenutku svečanog početka radova.
Pojeo Ante sve, dok si rekao keks. Ne može se bijedan čovjek ni sagnuti. Jedva diše, crven u licu. Bog zna što mu se sve može dogoditi ako će sada teško raditi, pa mu natočih, po tko zna koji put gemišt, za lakšu probavu silne i teške hrane. Malo popričasmo, i samo što se sunce ne spusti za obzor, zapne Ante i iskopa dva metra kanala, dubine tridesetak centimetara.
I pade mrak. Ode Ante kući, a ja u nabavku. Pripremih cijelo pile za sutrašnji ručak, kupih pola kilograma jegera i nešto mladog luka za marendu, bocu Lavova za dezinfekciju i jutarnji dah, dva pakovanja domaće turske kave iz Južne Amerike, valjda sa svetog brda Minas. Tako reče Ante da valja tražiti kavu, baš s tog brda.
I tako iz dana u dan. Ante je kopao taj jarak od utorka do subote, od subote do utorka, i ne iskopa ni pola predviđenog i potrebitog kanala. Nazvah njegovu ženicu i rekoh da ga povuče s mjesta šefa gradilišta, ovog volonterskog, dobrosusjedskog i dobronamjernog, a navodno, besplatnog projekta. No, ona ni da čuje. Kaže, Ante je častan čovjek, mora završiti započeto. Kakav bi to obiteljski prijatelj bio i ostavio jarak neiskopan, i nas, svoje susjede, na cjedilu. Bar se odmorila od gazde.
Te subotnje večeri, mladi susjed, onaj s desne strane naše kuće ako dolazite iz centra, koji se netom vratio s terena, pod noćnom rasvjetom iskopa, za tili čas, cijeli kanal duljine sedam metara i dubine sedamdeset cm. Snažan momak, neoženjen, faca. Stalno me gleda, mjeri i odmjerava, onako znate, preko oka. Nikako da ode. I pola noći prošlo i nestalo Lavova, tri runde kave i pet partija bele. Svanu jutro, kad eto i našega Ante. Pridruži nam se u beli. Rastasmo se uz platu pršuta i sira i orahnjače.
Sljedeći dan čekala sam majstore potpuno spremna. Prijatelji obitelji koji će instalirati neke cijevi, bili su na broju. I sve će uraditi, tako bar kažu, besplatno, iz čistog prijateljstva, dakako.