Kitana Žižić
Jednom dođe dan kad jedan susret izbriše
Tužni osmijeh i čežnjom zamagljen pogled
Nemoguće postane moguće
Strahovi i strepnje rasprše se
Kao sapunasti mjehurići
Ostanu tek nevjerojatna sjećanja
Na bol i dugo lutanje.
I dođe jednom dan
Kad iskre traženja zapale nečije srce
Neizgovorena pitanja usamljene duše
Pronađu prave odgovore
Lice tada sija drugačijom svjetlošću
U očima se zrcali slutnja ljepote
Oko usana leprša spoznaja
O raskoši sna koji postaje java
Stoput ljepša od svega sanjanog.
Kad dođe taj dan
Kao nagrada za sve, umorne od čekanja sate,
Nemir sluti da mu prijeti kraj
Srce ubrzano kuca
Pulsira cijelim tijelom
Koje se odriče Platona
Na skrovitim mjestima otkriva ljubav
Dok ljubomorni ćiribimbaši
U nespretnim dodirima i drhtavim usnama u poljupcu
Traže nadahnuće za svoje prazne dane.