piše: Dragica Križanac
‘Draga, kćeri, nadam se da si dobro. Brat mi je rekao da radiš kao učiteljica i da živiš u O.
Pišem ti jer hoću da znaš da te se nikad nisam odrekla, pratim te godinama, u mojim si mislima svaki dan.
Uskoro ću izići iz zatvora, izdržala sam kaznu od petnaest godina, slobodna sam osoba od idućeg tjedna. Rekli su mi da ću u prvo vrijeme biti smještena u starački dom, iako sam prešla tek četrdesetu. Željela bih samo jedno: da mi oprostiš’.
Kad je pročitala zadnju rečenicu uhvatio ju je takav bijes da je bez razmišljanja pismo iscjepala, bacila komadiće u wc šolju i pustila vodu.
– Ona meni piše! mislila je. Meni, koja sam odrasla kao siroče! Meni, kojoj je oduzela oca. Uh, neću o tome više da razmišljam.
Ali, nije dobro spavala sljedeći tjedan. Sjećala se mutno njenog lika. Imala je samo jednu sliku s njom. Na toj slici majka je drži u naručju i gleda s ljubavlju. Dijana tu nije imala više od tri godine.
Ipak je to jutro sjela u auto i jurila kao sumanuta ka zatvoru. Ipak, nešto ju je vuklo. Prevladao je i osjećaj radoznalosti. Htjela ju je pogledati u lice.
Sjećala se onog davnoga dana kad su je neki nepoznati ljudi s pet godina doveli baki i djedu. Kao da je to bilo u nekom ružnom snu.
Navečer, pri večeri djed se okrenuo ka baki i njoj i zarežao:
– Od danas pa zauvijek, u ovoj kući se ne smije spomenuti njeno ime. Nikada! Nikada! Jeste li čule vas dvije?!
Baka je oborenih očiju klimnula, a Dijana se nije usudila ni pisnuti. Kasnije, jedanput, kad djed nije bio kod kuce upitala je tiho baku:
– Bako, zašto ne smijem pitati za mamu? Ja hoću mami. Gdje je ona?
– U zatvoru, kučka! Ubila ti je oca, na spavanju. Zaboravi je!
I to je bilo sve.
Jedanput, kad je već bila u pubertetu, na velikom školskom odmoru, prišao joj je nepoznat, mlađi muškarac i tutnuo joj nešto u ruku.
– Ne boj se, sam ti ujak. Ovu sliku ti je poslala majka iz zatvora. Ona te voli!
– Nemam ja majke, odgovorila je onako kako ju je baka poučila.
On nije progovorio više ni jednu riječ. Okrenuo se i nestao. Ipak, nije bacila sliku. Stisnula ju je u ruci i strpala u džepić.
Skrivala ju je godinama, u škrinjici na dnu ormara. Bojala se da bi je baka mogla pronaći. A baka je često plakala. Naročito kad bi se vratila iz groblja. Govorila je Dijani o bezgraničnoj ljubavi prema svome jedincu. Pričala je sa sjetom kako su ga bili razmazili, kako su mu njegove nepodopštine i pijančevanje praštali…Na primjedbe familije o njegovom ponašanju, majka i otac bi samo odmahnuli rukom i uglas rekli:
– Ah, mlad je, kad se oženi, smiriće se!
Parkirala je auto ispred nečega što je ličilo na portirnicu. Izašla je i stala pred brkatog stražara pod punim naoružanjem.
– Šta ste trebali, drugarice?
– Sačekala bih jednu ženu koja danas izlazi iz zatvora.
– Jel’ onu tamo? upitao je i rukom pokazao na ženu koja je stajala nedaleko. Držala je kofer u ruci i čekala autobus.
Dijana je gledala nesigurno u pravcu autobusnog stajališta. Kako ćeš prepoznati nekoga koga ne poznaješ?
Nato stražar reče:
– Drugarice, samo je ta osoba danas puštena kući.
Dijana se uputi ka ženi, polako hodajući. Znojila se, srce joj je lupalo, ali nije mogla nazad.
Priđe ženi i upita:
– Jeste li Vi Marica K.?
– Jesam, uzvrati ova iznenađeno.
– Ja sam tvoja kćer Dijana. Primila sam tvoje pismo. Hoćeš li da te autom povezem i smjestim u dom o kojem si mi pisala?
Majka je pogleda, napravi korak naprijed, pa kao da se dosjeti da to nije u redu, vrati se korak unazad. Zatim poče plakati. Dijana šuteći uze od nje kofer i smjesti ga u gepek. Tokom vožnje ne progovoriše niti jednu riječ. Majka je i dalje tiho šmrcala bez riječi, bojeći se da ne kaže nešto pogrešno. Dijana se iznenadila gledajući je. Duga kosa svezana u konjski rep, lijepo ovalno lice, vitak stas, male ženske šake… Isuse, ta žena je bila lijepa! I u najboljim godinama. Uvijek ju je zamišljala kao okrutnu, ružnu vješticu. A, vidi sada, što je ovo?! mislila je.
Kad su nakon pola sata vožnje stigle pred dom, Marica obrisa lice maramicom, nasmiješi se pa reče:
– Ako bude sve u redu, ovdje će me čekati moj brat.
I doista, pred ulazom doma ugledaše muškarca koji je mahao ka njima. Dijana se zagleda u njega. To mora da je onaj čovjek koji joj je prije puno godina u školi dao onu sliku. Samo je sada bio malo krupniji. Lijepo lice, plave oči. Liči na sestru, zaključila je Dijana.
On pruži ruku Dijani, reče svoje ime, a onda zagrli sestru. Dugo ju je držao u zagrljaju, tapšući je blago po leđima i dok je ona plakala on je ponavljao:
– Dobro je, sve je prošlo. Sve si izdržala. Slobodna si!
– Nisam, biću slobodna onda kad mi ona oprosti. I pokaza rukom na Dijanu.
Dijana nije znala što da kaže. Bila je potpuno smućena.
Smjestiše Maricu zajedno u skromnu sobicu, koja ju je već čekala spremna. Osoblje ju je gledalo mrko. Pa da, zaključi Dijana, ovo je malo mjesto svi znaju odakle ona dolazi. I zašto je osuđena. Obilježena je za cijeli život. Nije dovoljna zatvorska kazna, sad ju tek čekala prava kazna. Osuda okoline.
Pozdraviše se s Maricom. Ujak nije imao auto. Bio je došao autobusom iz O. Dijana mu ponudi prijevoz kući, ta oboje su stanovali u istom gradu. Ona u centru a on u prigradskom naselju.
Vozila je šuteći, ne znajući što bi rekla i kako bi započela konverzaciju. Sviđao joj se ovaj ujak.
– Jesu li ti živi baba i djed? poče on.
– Nisu, umrli su prije par godina. Djed se propio poslije onog događaja, a baka je vječito plakala. Ja sam im bila jedina utjeha. Naslijedila sam kuću i imanje od njih, a ‘onu’ kuću od mojih roditelja smo davno prodali. Ipak stanujem u gradskom stančiću, koji mi je škola dodijelila. Učiteljica sam.
– Kako ti je bilo kod njih?
– Bilo mi je pet godina kad sam počela živjeti s njima. Bili su shrvani od tuge, ali su pokušavali dati sve od sebe da bih ja imala normalno djetinjstvo. Bila sam obilježena. Zapravo, stidila sam se svoje matere.
– Znaš li ti zapravo, što se dogodilo one noći?
– Bila sam mala da bih mogla nešto razumjeti. Tu noć sam spavala na katu. Sjećam se samo da su izjutra došli milicajci, puno njih je hodalo po dvorištu, i da su me dvojica odvela babi i djedu u susjedno selo. Oni su bili tako žalosni, a djed tako ljut da nam je zabranio ikad spomenuti moju majku.
– Nisu se osjećali krivi?
– Zašto, pa ona je ubila njega?
– Nisi znala da je tvoj otac pio? Da ju je svakodnevno tukao i ponižavao? A ona ga bez pogovora služila i trpila sve?
– Baba je jedanput rekla da su svi u tom mjestu pili i tukli svoje žene. Čak i oni koji su radili kao milicajci, kao moj otac.
– Eh, tvoj otac je bio još najgori. Jer, on je bio zakon! Često bi dovodio svoje društvo kući. Po svunoć bi pili i mezili, a tvoja bi ih majka posluživala. Kad bi se pijanka završila, on bi je onda redovno do jutra maltretirao, šamarao i silovao. Kad bi se pred jutro umorio, zaspao bi. Ona često ne bi ni oka sklopila, gledala bi u tog đavola kako hrče, i plakala. Ujutro bi se ti probudila, pa bi onda preuzela brigu o tebi. A čekao je i posao u domačinstvu, u vrtu. Nekad bi se desilo da nije spavala po nekoliko noćiju.
– Je li se žalila kome?
– Meni se često žalila. Roditelji su nam već bili umrli. Ja sam u to doba bio na studiju, mislio sam, kad diplomiram da ću se za nju pobrinuti. Da će se nešto riješiti. Patio sam zbog nje, istinski je žalio. Bilo je i drugo vrijeme, u to doba žene se nisu zbog par šamara odlučivale na rastavu… Zapravo, ona ga se bojala. On i njegovi pajtaši su bili ‘bog i batina’ tih godina. Sve odreda partijaši, mnogi na visokim položajima. Maltretirali ljude. Čak joj je prijetio da će i mene dati zatvoriti, ako ona bilo što pokuša.
Dijana je slušala, zapanjena. Baka je uvijek govorila o svom pokojnom jedincu kao o nekom svecu. Koji je pao od ruke svoje krvoločne žene.
– Dobro, a što se točno desilo te noći? promucala je stegnuta grla.
– Tu noć je opet doveo pajtaše. Pili su do zore. Kad su oni ustali da idu kući on ih onako pripit zaustavi:
– Ostanite još malo, sad ćete vidjeti šou. Oni se zgledaše.
On pozva svoju mladu ženu. Ona poslušno dođe pred njih, a on je uhvati za kosu lijevom rukom, a desnom izvadi veliki nož. I poče je šišati.
Ona se sva prestravljena, poče otimati, ali on ju je čvrsto držao, istovremeno je udarajući snažno nogom u trbuh. Pajtaši se od te scene počeše trijezniti, vičući mu:
– Nikola, pijan si, ne pretjeruj, pusti ženu!
Tvoja majka je zatim pala, ali on nije popuštao. Nastavio je mahati nožekarom oko njenog lica, i dalje je šišajući. Smijao se, dok je ona urlikala od bola držeći se za stomak.
Gosti se razbježaše kućama, a tvoj otac još uvijek previše pijan nastavi je tući govoreći:
– Naučiću ja tebe poslušnosti. Rastjerala si mi goste!
Kad se umorio, ostavi je svu krvavu i zavali se na kauč u prizemlju. Poslije dvije minute već je blaženo hrkao.
Njoj, onako krvavoj i raščupanoj, izubijanoj, pade mrak na oči. Pobuni se sve u njoj. Obuze je srdžba:
– Majku ti jebem, spavaš! Kao jagnješce! A ja, ja nisam spavala tri noći. Ne mogu od tvog terora! Ovo nije život! Bolje je i u zatvoru, nego u ovome paklu. S ovim đavolom!
Više se nije mogla otresti te misli, koja ju je obuzela. Otrči u šupu, uze sjekiru, i vrati se do usnulog muža. Zamahnu snažno, poče ga udarati sjekirom u glavu. Jedanput, drugi put, treći put…i tako četrdeset i devet puta. Nije se mogla zaustaviti, plakala je i udarala, udarala…Bila je potpuno van sebe…
Kad su susjedi dotrčali šokirali su se prizorom. Ne samo zbog krvave mase u koju je i dalje tukla sjekirom, nego i zbog njenog izgleda. Jedva su joj oteli sjekiru i položili je na travu. Bila je sva isprskana krvlju, jedno oko joj je bilo zatvoreno, pjena na ustima, između njenih nogu tekli su mlazevi tamne krvi…
Kad ju je ambulanta odvezla u bolnicu doktori su se dugo borili za njen život. Istovremeno, počeo je spontani pobačaj…
Mi smo bili jako siromašni, ali sam nabrzinu prodao jednu šumu da bih joj platio advokata. Mnogi susjedi su svjedočili u njenu korist. Govorili su da su se mnogi njega bojali. Posvjedočili su da je ona od svoje dvadeset i prve godine, kad se udala za tvoga oca, punih pet godina bila izložena svakodnevnim maltretiranjima, psihičkom teroru i teškim fizičkom nasilju. Ali, nije bilo spasa ni milosti. Jer, ubila je milicajca. Službeno lice. Tužitelj je tražio četrdeset godina. Slučaj se naširoko razvlačio po dnevnim novinama i rubrikama crne kronike. Na kraju je dobila petnaest godina zatvora. I, kako mi je svaki put rekla, kada bih je posjetio u zatvoru, kajala se…Zbog tebe. Kajala se što u onom strašnom momentu kad se odlučila, nije mislila na tebe.
Dijana je zaustavila auto kraj ceste. Okrenula se ovom čovjeku, zagrlila ga i gušeći se u suzama samo ponavljala:
– Nisam znala, nisam znala. Ja sam cijeli život slušala drukčije priče.
– Znam, rekao je.
Tu noć je kćer donijela odluku. Nije uopće spavala, ali se osjećala jakom. Ujutro je smireno doručkovala a onda nazvala direktora svoje škole. Tražila je slobodan dan. Sjela je u auto i vratila se u dom. Majčino lice je sinulo kad ju je ugledala.
– Majko, spremaj se. Daj kofer, pomoći ću ti. Nije ovo mjesto za tebe. Ovdje se umire. Ti si se izborila za život! I platila strašnu cijenu za to.
Majka se nije micala.
– Kud sada? Ja želim samo mir.
– Od sada ćeš živjeti u miru, kod mene. To ti ja garantiram. Našla sam ti i posao. U našoj školi čistačica ide u mirovinu. I kuću ćemo obnoviti. Onako krasan voćnjak nigdje ne postoji.
Vraćaš se, krug se zatvara.