Marica Žanetić Malenica
Mjesto na moru u kojemu Toni živi ona posjećuje trećeg tjedna u listopadu otkada se posljednjih godina u tamošnjem luksuznom hotelu održava stručni skup u čijem radu sudjeluje. Na recepciji je već poznaju i uvijek joj daju sobu s pogledom na more i obližnju plažu.
Tako je bilo i ovoga puta pa će prostrana, udobna soba biti njezin trodnevni azil. Maknut ću se nakratko od svoje rutine: posla, muža, djece…
Raspremila je stvari, a potom sišla na večeru. Sretala je i pozdravljala se s poznatim kolegicama i kolegama koji su pristigli odasvud. Nakon večere s društvom iz svoje firme premjestila se u aulu gdje je upravo sa svirkom započeo neki lokalni bend. Lagano je praznila čašu syraha, vrlo pitka i ukusna crna vina koje je pod nazivom shiraz zavoljela dok je boravila u Australiji.
Kad su se počeli brojati neki sitni sati, a njezinim umornim tijelom strujati ugodna toplina od druge čaše jakog crnjaka krenula je prema sobi. Sutra je čeka živahan dan. Istuširala se, skinula šminku i navukla laganu svilenkastu spavaćicu. Dok je obavila sve pripreme za tako joj potreban san, rasanila se. Ma koliko čaša vina popila znala je da će cijelo vrijeme misliti na njega. Baš kao i svake godine kad tu dođe. I ovoga puta je u mobitelu našla njegovo ime i uz njega broj od prije desetak godina. Tko zna je li ga više uopće koristi? I ona je već dva puta promijenila broj od kada su se rastali. Takla je prstom ikonicu sa zelenom slušalicom. Naravno da ga neće nazvati u ovo doba, ma neće ga nazvati ni sutra ujutro, ni prekosutra…
Baš kao što ga nikad više nije nazvala nakon onoga dana kad je izgovorila krivu riječ, a on joj bez riječi okrenuo leđa i otišao. Na njezine učestale pozive narednih dana nije se javljao. Tada mu je imala što reći. Molila bi ga da popričaju o svemu, kazala bi mu da jedino njega voli, da joj oprosti… Do nje su došle priče kako je i on patio, kako mu je bilo teško… A onda i kako se preselio u ovo mjesto, tristotinjak kilometara udaljeno od grada u kojemu su bili zaljubljeni i sretni, u kojemu su maštali o svojoj zajedničkoj budućnosti. Što bi mu uopće imala reći toliko godina poslije, pitala se?
Sjela je za stol i upalila laptop. Iz zdjelice je uzela Griottu. Kao da su znali da od svih pralina nju najviše voli? Zasladi se čokoladom, napije finog likera, a zubi se dočepaju malog, sočnog višnjina ploda. Bio je to trostruki užitak za njezine okusne pupoljke. Napisala je prve dvije riječi. Da, najbolje je da mu napiše pismo. On ga, istina, nikada neće pročitati ali ona će mirnije zaspati.
Dragi Toni,
Ne znam kako je tebi otkada se nismo ni čuli ni vidjeli?! Meni se svake noći događa ono „kad se pokrijem sebi otkrijem da mi fale dani sa tobom…“ o čemu Grašo pjeva u jednoj svojoj pjesmi. U godinama koje su slijedile nakon našega rastanka nisam te spominjala, nisam sebi dopustila da ti naglas izgovorim ime i pričam o nama. Bio si mi knedla u grlu koju još nisam progutala, a hoću li ikada – ne znam.
Ove noći prekršit ću sve u što sam se tada zarekla. I pustiti mislima i osjećajima da poteku silinom ponornice koja u pritaji godinama čeka da izbije na površinu i preplavi me. Napisat ću baladu o dvije srodne duše koje su nekom čudnom greškom razdvojene trajno i bolno i uvijek s nadom kako to nije zauvijek. Zapravo je nevjerojatno da nas dvoje nismo zajedno. Kakav je to moj trenutak bio, što se dogodilo i zašto – ni danas sebi ne mogu objasniti. Misli su mi isprepletane s godinama naše ljubavi, dodirima tvojih ruku, zagrljajima i nježnim i strasnim.
Opet sam tu u tvojoj blizini i godi mi ova fina misao o tebi i o nama. Mi smo ustvari zajedno, iako ti ne spremam jela, iako nam djeca nisu naša zajednička, niti dijelimo isto ljubavno gnijezdo. Živi jedan naš zajednički život kroz godine ove, tih i nečujan, u kojemu jedno drugomu pripadamo bez ostatka.
U tvojemu gradu na ovaj način dajem oduška sebi. Po prvi put sam otvoreno slaba i to priznajem jer nisam izgubila bitku, izgubila sam rat. Znam, ne smijem se prepustiti ovoj lavini osjećaja jer to bi razorilo sve u meni. Htjela sam samo kazati da me tvoj pogled i tvoje ruke i danas inspiriraju – kao što uvijek jesu. I da si ti moje utočište, tajno i nedohvatljivo, u teškim trenucima života. Ove rečenice, što me zbunjeno gledaju s ekrana, pomoći će mi da sebe počnem određivati u životu, vratiti me na mjesto gdje jesam, s kim jesam i kakva jesam.
Možda ćemo jednom, u nekom vremenu budućem, zagrljeni piti šampanjac i pričati o sebi, o nama. I nastaviti ovo naše tiho, milozvučno druženje sluteći u sebi prostore u kojima beskrajno kružimo zajedno – opušteni i svoji svim svojim bićima.
Ne zamjeri mi, ovo možda i nisam ja… tek dvije čaše vina i bujica koja teče. I ne brini, neću te ni ovoga puta nazvati, ni vidjeti, ni glas ti čuti. Ljubavi mojoj usprkos.
Tvoja Djevojčica
Save ili Don’t Save, dvojila je, a onda kliknula na Save. Kada već nije znala sačuvati svoju ljubav neka bar sačuva ovaj zapis o njoj u kojemu se na ekran razlila njezina duša. Ugasila je laptop. Pogledala je s balkona na usnulo mjesto i pitala se iza kojih prozora kuca njegovo srce. Ostavila je otvorena vrata da uz sjaj Mjeseca u sobu uđe i šum mora. Zaspat će s mislima na njega i s mekim mokrim jastukom u zagrljaju.