piše: Marica Žanetić Malenica
Sredinom srpnja, pola sata prije početka promocije, ulazim u atrij starog, nadograđenog zdanja u centru mjesta, uzbuđena više nego obično u ovakvim prigodama.
Ovo je drugi put da u svojemu rodnom mjestu predstavljam knjigu, ali kao da je prvi.
U maštovitoj, lepršavoj ljetnoj haljini, kupljenoj u poznatom zagrebačkom butiku, s usnama boje marelice i plavim naočalama koje mi, udružene s nebeskim plavetnilom i morskom modrinom, daju dodatnu vedrinu, osjećam se veselo i poletno godinama unatoč.
Hoće li biti dovoljno onih koje će znatiželja dovesti ovdje da čuju što to o svojemu djetinjstvu na staroluškom govoru ima reći žena koja, iako je tu rođena, nikada na otoku nije živjela? Ili će mi prazne sjedalice poručiti ono što već znam – da ovo nije vrijeme blagonaklono poeziji i da me u Veloj Luci sve manje ljudi poznaje?
Moj ljubopitljivi pogled susreće se, u još uglavnom praznom gledalištu, s pogledima triju plavuša koje već sjede po sredini četvrtoga reda. Dok im se približavam, srednja ustaje:
„Marice, mi vas poznajemo, vi nas ne… došle smo iz Čikaga i evo nas na vašoj promociji“, reče mi stasita, zgodna plavuša.
„Mora da smo fejsbuk prijateljice jer ja od onih više od devetsto mnoge ne poznajem osobno“, zatečena pokušavam pojasniti naše možebitno poznanstvo.
„Ne, ne… nismo fejsbuk prijateljice, ja sam Selena, ovo je moja sestra Sanja, ovo je žena našeg brata…“
„Drago mi je i zaista sam ugodno iznenađena što vas ovdje vidim… očekivala sam samo svoju rodbinu, prijatelje i tek ponekog lokalnog znatiželjnika.“
„Ja o vama sve znam, pa kao da vas poznam… i htjela bih odmah kupiti knjigu, kasnije će biti gužva.“
„Ali, moji „Vonji ditinstva“ pisani su na lokalnom dijalektu i nećete puno razumjeti, bolje da ne kupujete… i, oprostite, moram se koncentrirati na večerašnje događanje, nema još puno vremena do početka… možemo sutra nastaviti razgovor negdje u nekom kafiću“, rekoh sa željom da se javim još ponekima od onih što su, u međuvremenu, počeli pristizati.
„Zašto u kafiću, dođite u moju kuću, ona je u 62. ulici“, reče srdačna Selena.
„Može. Nije da znam gdje je 62. ulica, ali naći ću je i doći ću oko 11 sati“, obećah.
„Čekaću vas!“
Osupnuta ovim neočekivanim susretom učas sam se prebacila u drugi film. Promocija je počela i ja sam pozorno slušala, pred četrdesetak ljudi, ponešto o sebi i svojoj poeziji, kao i svoje stihove u interpretaciji pjesnikinje koja svakodnevno živi tamošnju štokavsku ikavicu. Na kraju slušam i sebe dok govorim što mi znači Vela Luka u kojoj sam provela sva svoja mlada ljeta i mnoga u zreloj dobi. Kad sve te mjesece zbrojim zapravo sam nekoliko godina i živjela tu, i to mi nitko osporiti ne može.
Sutra ujutro, prijateljicama iz djetinjstva i mladosti, s kojima pijem kavu blizu kuće u kojoj se jedne davne travanjske noći začuo moj prvi plač, pričam o sinoćnjem susretu i pitam ih gdje je ta 62. ulica. Koliko mi je poznato kod nas jedino dva mjesta, Vela Luka i Blato, i to oba na otoku Korčuli, ulice označavaju brojem. Ovaj američki način označavanja ulica pokazao se mudrim potezom pa se brojčani nazivi ne mijenjaju ovisno o tome koji politički vjetar puše.
„Ma to ti je tu blizu, gdje si jučera bila na radiju, ista je to kuća. Čula sam da je vlasnik proda nekim fureštima“, pojašnjava mi Gordana, koja je, poput mene, u Bosni provodila zime, a u Luci ljeta. Obje smo tu našle i svoje prve ljubavi, ali, za razliku od mene, ona je u Luci i ostala.
„A je li pametno ići u kuću kod nepoznatih ljudi?“, pita me Olgica, koja je, pak, zime provodila u Nišu, a ljeta u Luci. To i sada radi samo joj, otkad je u mirovini, ljeta dulje traju.
„Ne znam je li pametno, ali otići ću, imam neku dobru vibru, a i zaintrigirala me je ta Selena i njezino zanimanje za mene“, rekoh odlučna.
Približavam se kućici za koju pretpostavljam da je ona prava.
„Tu sam, čekam te… vrata su otvorena, uđi…“, čujem Selenin glas s terase.
Sjedimo jedna nasuprot druge kao dvije znatiželjne međusobne nepoznanice. I dok jedem izvrsnu baklavu, prepričavamo jedna drugoj sažete verzije svojih životopisa. Pridružuje nam se i Sanja, koja je upravo došla s plaže. Poklanjaju mi jednu od knjiga njihova nedavno preminula oca Mensura Seferovića, humaniste, publiciste i pisca podrijetlom iz Mostara… ja njima svoje dvije posljednje poetske zbirke. Sa Sanjom dogovaram razmjenu knjižica za djecu, jer njoj upravo iz tiska izlazi slikovnica „Treba li bumbar Zii naočale?“.
„Čula sam jučer na promociji da ti je muž umro, ali ne znam kad i kako“, reče mi Selena.
„Ali, ja jučer nijednom riječju i ni u jednom kontekstu nisam spomenula muža“, iznenađena rekoh.
„Kako nisi? Sanja, jel’ da jeste?“
„Ne sjećam se, stvarno ne znam je li ga spomenula.“
Priča se nastavlja o poslovima koje smo radile, njihovom odlasku iz Beograda u Ameriku, tamošnjim aktivnostima, knjigama…
„Rekla si sinoć i da si bila u Australiji, koje si sve gradove posjetila, baš me interesuje“, opet će Selena.
„Bila sam u Australiji, ali jučer je nisam spominjala, nije bilo razloga za to“, branim se pomalo zbunjeno.
„Jesi! Sanja, jel’ da jeste?“
„Mislim da nije, nisam čula, jedino ako nije kad sam načas izišla“, veli Sanja koja ne zna na čiju će stranu, a da se nijednoj ne zamjeri.
„Selena, čuj, hajde da slegnemo emocije i razriješimo ove nedoumice. Ti o meni znaš puno više nego što si sinoć na promociji mogla čuti… hoću reći da si to, možda, čula od nekog meni bliskoga, samo ne znam od koga…“, rekoh sigurna da nije izišlo iz mojih ustiju.
Selena me pogleda svojim toplim i upitnim pogledom, sada već i sama zbunjena. Nakon kratkotrajne šutnje reče:
„Da, u pravu si… Biću iskrena. Kada sam slučajno, od jednog člana klape „Ošjak“, koja ti je pjevala, doznala za promociju i kako se zoveš potrudila sam se. Uguglala sam tvoje ime i sve što mi je izišlo pročitala sam… a ima toga, samo da znaš. Čini se da sam zapravo pobrkala ono što sam pročitala o tebi s onim što ste ti i tvoje promotorice sinoć rekle. Eto, to je to.“
„I tako si o meni znala „sve“ i prije nego što si me vidjela. A što da ti se nisam svidjela pri susretu uživo?“, smijem se dok zadnji zalogaj slasne baklave prinosim ustima.
„Vidjela sam ja i slike“, smije se i Selena.
Grlimo se pri rastanku. Vraćam se na Brač, ona ostaje u Luci, jer je upravo tu odlučila imati svoj drugi dom.
I tako, otkad Selena zna „sve“ o meni, imam još jedan „punkt“ gdje, kada sam u Luci, mogu doći na kavu i razgovor. Ako mi se posreći, naletjet ću i na baklavu.