PRIJESTOLNICE SKANDINAVIJE (prvi dio)
piše: Marica Žanetić Malenica
Sve je, početkom kolovoza, bilo spremno za put u Skandinaviju i obilazak tamošnjih prijestolnica: ganc novi zubi, gore desno, učestalo su me tjerali na smijanje kako bi se pokazivali svekolikoj javnosti u punom sjaju; herpes oka, koji napada pred put samo one koji su hebene sreće, uspješno je i žurno saniran; dva kućna zelenila su me, po običaju, mrko gledala grcajući u vodi kojom sam ih natopila da ne ispuste dušu do mojega povratka, a najveći kofer, u poodmaklom stadiju trudnoće, nemirno je, u hodniku, poskakivao na svojih osam kotačića. Cijelim svojim tijelom, uključujući i onoga crva u guzi, kao i umom, radovala sam se ovom putovanju jer kretanje je mjerilo moje životnosti.
Nisam ja baš neka svjetska putnica, ali nisam bila ni stablo s korijenjem duboko zakopanim u svojemu vrtu pa je popis zemalja koje sam posjetila zadovoljavajući.
Ako zanemarim Australiju i Tursku, uglavnom sam se motala po europskim zemljama, ali put me rijetko vodio prema samom sjeveru rodnog mi kontinenta. Zato je ovo bilo dugo željeno odredište, a to što ću se deset dana satima voziti na kotačima nije mi bila ni najmanja zapreka. Autobus će biti moja kuća putujuća. U njemu će me, nakon višesatnih razgledavanja i šetnji čekati sjedalo broj 13, putni jastuk, boca s vodom, sendvič ili barem mješavina orašastih plodova i suha voća s kojom ću preživjeti do dolaska u hotel i večere.
Grad Dürera, nacista, kobasica i medenjaka
Nakon što smo ranom zorom pretrčali Sloveniju, prošetali Austrijom i zakoračili u Njemačku, naše putovanje je, zapravo, započelo u Nürnbergu, drugom po veličini gradu u Bavarskoj, odmah iza Münchena.
Oskudno mi znanje o ovom polumilijunskom gradu svodilo se na povijesno suđenje za ratne zločine. A onda sam doznala…
Primjerice to da je tijekom svoje povijesti bio, čak, i neslužbeni glavni grad Svetog Rimskog Carstva jer je u tamošnjem dvorcu, jednoj od najvažnijih očuvanih srednjovjekovnih utvrda u Europi, često boravio car, zasjedalo Carsko vijeće, a tu je bila i riznica u kojoj se čuvala carska kruna i ostale dragocjenosti. Dvorac je bio i rezidencija svih legitimnih njemačkih kraljeva i careva od 1050. do 1571. Status slobodnog carskog grada dobiva 1219. i tada počinje njegov jači gospodarski razvitak. Tijekom 15. i 16. stoljeća (zlatnog doba Nürnberga) postao je i važno središte znanosti i tehnologije (bio je dom jednom od prvih europskih tiskarskih strojeva) te umjetnosti i kulture. Ovdje je 1492. Martin Behaim napravio prvi globus u povijesti (Erdafel), a 1543. je objavljeno i najpoznatije djelo Nikole Kopernika „O kretanju nebeskih tijela“.
Šetnjom Starim gradom (Altstadt) do dvorca naišli smo na mnoge znamenitosti, poput gradskih zidina, poznatog glavnog trga (Hauptmarkt), povijesne kuće Albrechta Dürera, katolička crkva Djevice Marije, izgrađene na mjestu sinagoge…
Za razliku od drugih gradova, Nürnberg je sačuvao većinu starih gradskih zidina, koje datiraju iz 14. i 15. stoljeća, s ojačanjima iz 16. i 17.-tog. Staza duga gotovo pet kilometara prati zidine, vodeći do brojnih vrata i kula.
Kuća Albrechta Dürera je iz 15. stoljeća, i u njoj je poznati njemački renesansni umjetnik, majstor drvoreza, živio od 1509. do svoje smrti 1528. Tu je sada muzej, osnovan 1871., posvećen životu i djelu umjetnika posebno poznatog po grafikama. Nasuprot kuće, na trgu nazvanom po njemu, nalazi se skulptura inspirirana njegovom grafikom Zec. I dok se samo djelo čuva u bečkom muzeju Albertina, ovdje je oživio ogromni zekonja. Meni je ipak najdraže njegovo djelo „Adam i Eva“.
Najveća gradska crkva, smještena na Lorenzer Platzu, je gotička crkva sv. Lovre iz 14. stoljeća. Jedna od značajki ove luteranske crkve je velika rozeta na pročelju, promjera devet metara, a unutrašnjost krase brojna impresivna umjetnička djela. Između ostalog, udomljuje i jedinstvene trodijelne orgulje s više od 12.000 cijevi, za koje se vjeruje da su jedne od najvećih na svijetu, kao i set od 16 zvona.
Jedno od čuda srednjovjekovnog Nürnberga je, zasigurno, 19 metara visoka gotička fontana na rubu Glavnog trga. Fontana, naziva Prekrasna fontana, izrađena je između 1385 i 1396., a djelo je arhitekta i klesara Heinricha Beheima. Vjeruje se da je to bila kupola za crkvu Djevice Marije, ali vlasti jednostavno nisu imale dovoljno novca da je postave na vrh hrama, pa je konstrukcija ostala na zemlji. Diči se brojnim dekoracijama i likovima, ali meni je bilo zanimljivije dodirnuti njezin poznati zlatni prsten za koji se vjeruje da donosi sreću. A kako sreće nikad dosta, potražila sam je i na ovom mjestu, baš kao što je desetljećima ištem na uglancanu Grgurovom palcu.
Na trgu se nalazi i Stara gradska vijećnica izgrađena 1616., a ističe se veličanstvenim vratima, tamnicama i komorama za mučenje. Inače, u gradu su ih pobrojali čak 140 pa ne čudi podatak da jedna od najpoznatijih sprava za mučenje iz srednjeg vijeka također nosi naziv po ovom lijepom gradu. Riječ je o Nirnberškoj djevici, koja je izgledom podsjećala na bavarsku djevojku, a prototip te sprave prvi put je korišten u podzemnim tunelima njihove tajne sudnice. Osuđenik bi ušao u napravu, gdje su ga po zatvaranju probijali šiljci smješteni sa svih strana, postavljeni tako da se zabijaju u tijelo, ali da pritom ne razdiru vitalne organe kako bi agonija potrajala. „Sačuvaj me Bože takve djevice“, reče sasvim opravdano jedan od mojih suputnika.
Nürnberg je bio i polazište prve njemačke željezničke parne lokomotive koja je upravo iz ovoga grada krenula 1835., a prometovala je do obližnjeg Fürtha, pa nije neobično da grad ima najstariji njemački muzej ove vrste, otvoren 1899. kao Bavarski željeznički muzej.
U ovom otmjenom i zanimljivom gradu je i nadaleko poznati Muzej igračaka, vodeći te vrste. Najvažniji izlošci demonstriraju kulturni značaj igračaka iz različitih zemalja i razdoblja, a mnoge od njih, od kojih neke potječu još iz srednjega vijeka, nastale su upravo u Nürnbergu, stoljećima poznatom po svojim lutkarima.
Ništa manje zanimljivo ne bi bilo posjetiti i njihov Zoološki vrt koji udomljuje više od dvije tisuće životinja. Otvoren je još 1912. i jedan je od najvećih i najstarijih u Europi. Ali mi za životinje nismo imali vremena.
Najveći grad sjevernobavarske regije Frankonije bio je važan i nacionalsocijalističkom režimu. Hitler ga je smatrao jednim od „najčišćih“ njemačkih gradova pa su ga i prije dolaska na vlast 1933. odabrali za svoje godišnje propagandne skupove. Tijekom 30-ih godina krenuli su u izgradnju kongresne dvorane, jednog od elemenata nerealiziranog monumentalnog plana za grad, u kojoj je danas smješten muzej. Zbog važnosti za Treći Reich pretrpio je žestoka saveznička bombardiranja u napadima od 1943. do 1945. te je uništena gotovo cijela srednjevjekovna jezgra. Nirnberški proces protiv najvećih ratnih zločinaca zapravo je naziv za prvo od ukupno 13 suđenja Međunarodnog vojnog suda nakon Drugog svjetskog rata koja su trajala od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. Dokumentacijski centar Nacional-socijalističke stranke jedan je od najvažnijih njemačkih muzeja posvećen crnim poglavljima njihove povijesti.
Što se mene tiče bilo je poželjno i korisno upoznati i nirnberšku kobasicu, osobito ako vam crijeva počnu nekontrolirano kruljiti dok, recimo, razgledate Dürerova djela. Znamenitost zvana Nirberška pečenica stara je sedamsto godina. Prvi put je ova mala kobasica bačena na žar 1313. ne znajući da će joj taj čin trajno obilježiti sudbinu. Prema arhiviranom receptu za njezinu izradu smije se koristiti samo svinjski but uz dodatak mažurana, koji je u stara vremena bio poznat kao začinska biljka ljubavi, pretpostavljam one prema slasnim zalogajima. Udruga za zaštitu pečenice izborila je pečat kvalitete pa se pod ovim nazivom mogu prodavati samo ovdje rođene kobasice.
Uz kobasice poznati su i njihovi tradicionalni medenjaci koji datiraju još iz srednjega vijeka, a posebno su popularni tijekom božićnih blagdana. Od 1996. patentiran je zaštitni znak za medenjake proizvedene samo u Nürnbergu. Mogu se kušati u slastičarnici na Glavnom trgu. I jesu! I dobri su!
Spomenut ću i nirnberško jaje kako je nazvan mali, ornamentalni sat na oprugu kojega je početkom 16. stoljeća izrađivao tamošnji urar Peter Henlein za nošenje oko vrata. Ponekad se nosio kao privjesak na odjeći i stoga se smatra prvim ručnim satom.
Usprkos mojim neskrivenim simpatijama, Nürnberg i ja zadržali smo se tek na prvom pogledu. Ipak su moj cilj skandinavske prijestolnice.