piše: Stjepan Poljaković
Ljudi se u komunikaciji dijele na dvije glavne vrste. One koji rado i one koji nerado pričaju, razgovaraju. Od onih koji rado razgovaraju čujete često da ne vole bezvezne, besplodne razgovore. U jednom od smislenih razgovora, tipkanja točnije, vlasnica najoštrijih „škarica“ reče da ne filozofiram kod pisanja. Traže se iskustva, daj nam iskustva!
Taj mi je razgovor stavio „bubicu u uho“ i riješih vidjeti na koji način mogu primijeniti savjet koji sam dobio.
S vremena na vrijeme upoznamo nove ljude, tipkanjem, susretom, pozivom. Izgrađujemo nova poznanstva koja izrastu ili ne izrastu u prijateljstva.
Kod jednog takvog upoznavanja napisah nešto što mi je pomoglo još preciznije definirati poziv njegovatelja/skrbnika.
„Uzvišen je naš posao. A od nas taj posao i uloga u njemu zahtjeva da budemo ponizni, svjesni uzvišenosti onoga čime se bavimo.“ I u tome je naša veličina, ako smijem tako reći.
Svi smo mi željni ohrabrujućih „divana“, kako mi u Slavoniji, Šokadiji, nazivamo razgovore.
U razgovoru s drugom „druuugom“ (tako mi u Slavoniji nazivamo prijateljice, druga s dugo u) sjetih se jedne istine u koju vjerujem godinama, toliko da mi je „pod normalno“. Ono čega duže vrijeme imamo u dovoljnim količinama počinjemo uzimati „pod normalno“.
„Pod normalno“ je u stvari nezgodno i škakljivo stanje, uvjerenje. Dobro je s vremena na vrijeme osvijestiti koliko se određene stvari ne bi trebale podrazumijevati, smatrati samo po sebi razumljive. Spoznaja da to tako nije budi u nama osjećaj zahvalnosti i poniznosti prema životu.
Dakle, kroz taj razgovor sjetih se da Bog pri stvaranju svijeta i čovjeka na njemu nije želio da taj čovjek boluje, umire. Bol i umiranje su posljedica neposluha i odvojenosti od Boga. Bolest je sastavni dio života ali nije planirana, željena pojava ili nuspojava i zato boli, izaziva strah i nelagodu. Usudim se reći da su razne vrste bolesti najčešći okidač, inicijalna kapsla za obraćanje i obraćenje Bogu.
U jednom od „divana“, kolegica i ja razmišljasmo koliko nam je „pod normalno“ uživati u čarima svoga kupatila, svoje školjke, svoje spavaonice, jastuka. Ideja da nam netko remeti mir dok smo u kupatilu i spavaćoj sobi izaziva u nama nemir i anksioznost. Svatko od nas, a posebno kada smo izvan naših domova, žudi za komadićem privatnosti, kutkom u kojem se može makar na trenutak odmoriti i sabrati za ono što nas čeka.
Fini neka začepe nos i izmaknu pogled s ovog dijela teksta a putnici, terenci, oni koji često mijenjaju mjesto boravka, znaju o čemu pričamo, što potajno želimo i za čim čeznemo. Gastarbajteri i mi, njihova djeca, pamtimo priče o vremenima zajedničkih kuhinja, spavaona, kupatila. Prva stepenica uspjeha u tuđini bila je doći do svog kupatila, svoje sobe i ostalih danas „pod normalno“ smatranih komocija.
Rijetki su trenutci, prilike, povodi da ja i moj ahbab (turz. povjerljiv prijatelj, op.u.) prepoznat će se sam; razmijenimo makar pozdrave, čestitke. Svaki na svojim meridijanima doprinosimo boljitku zajednica u koje nas je Svevišnji poslao. Ono što me je kod njega od prvog dana oduševljavalo je ophođenje puno poštovanja. Koliko sam mogao po pisanim tragovima primijetiti nije netko tko bi se tek onako razbacivao riječima. Ne boji se ući u diskusiju i u obranu svojih stavova ali prije svega traži mir, izgrađuje mostove u isto vrijeme ljubomorno i predano čuvajući ono što mu je najsvetije. U zadnjoj prepisci mu spomenuh da ja razgovore s drugima koristim za brušenje, poliranje, obrađivanje i artikuliranje vlastitih stavova nudeći i za razmišljanje uzimam kontekste i ideje sugovornika.
I razgovor, ma koliko banalan bio, uzimamo „pod normalno“, a ne jednom u njemu, razgovoru, zaključismo koliko nam nedostaju osvježavajući, poticajni „divani“. U želji da ih imate taman koliko treba, želim vam baš takve razgovore, „divane“.