Ruža Zubac-Ištuk
Nebom je teklo Venerino mlijeko, mlako i gusto.
Od njega se bjelasala noć umotana u crno ovčje runo,
pahuljasto meko poput dječje duše u rukama sna.
Na runu je ležao moj melankolični nemir
i uporno brojao izgubljene godine otrgnute od mene
s vidljivim kapljicama žuči i krvi,
a one mu izmicale među krijesnice i krila netopira.
Nisu voljele moje godine poslijevremenost
u kojoj sve mora imati svoje ime, lice i naličje, miris i boju,
mladost i starost u kojoj sve mora biti prebrojano, složeno, označeno…
One su voljele sveopću dostupnost, emotivnu zanesenost,
lirsku ljepotu gorčine, viziju svega
što se iza riječi skriva – otvorena vrata bez straha od praznine.
Ali, moj melankolični nemir nikada nije spavao.
Noću je mjesečario i prekidao mi nepregledni popis putova i snova
u kojima sam htjela potvrditi sebe;
danju je preo balade iako je prezirao sve što se ponavlja
pred zrcalom u krugu zamarajućih misli
i samosvjesno čuvao šutnju riječi u vrču punom beskorisne mudrosti
ispod Demaklovog mača od kojega je bezglavo zazirao.
Presjeci nit – govorila sam mu – i iščezni puteljkom,
onim iza kuće, u bespuće velike razdaljine
jer ja ne znam molitvu anđela ni odu demona
kojima se, kažu, liječi opsjednutost vremenom.
Ne bulazni – rekao je – dođi i sjedni pokraj mene na crno nebesko runo
jer mi smo jedno u vremenu, osobnost korozije života.
Sjedni i gledaj kako se dani sunovraćuju poput vodopada u urnu nebesku,
u kraljevstvo mraka gdje svjetlost ljudskih očiju svlače i presvlače
u sliku dotrajalosti tijela i duha.
I ja sam sjela kao poslušna životinja u gospodarevu sjenu
i nemoćno se stisnula između prvoga i posljednjeg plača.
20.5. 2019.
Republika, ožujak-travanj, 3-4, 2024.
foto: Edo Korjenić
