Vanja Škrobica
skupjan vrime prosijano kroz sito i rešeto
nevažno u stranicama vječnosti
brime samoće nosin i maštil pun tuge
dok jure švere na reloju
i prekidaju povremenu tišinu
ishlapila forca
iscurila ka voda kroz gurlu
razlila se niz pute
zapleli se oblaci
u moje spuštene bandire
potopljene propuštene prilike
nasukane i uspavane meju zvizde
ni me sram priznat:
jedva da me i dotakla jubav
bila je nečujna
nevidljiva
varljiva
probudila me jednega lita
punoga koluri
i mirlisa narančina cvita
već u jesen s kišan
u kaški ostala
život je posli’ nje naglo izbuca:
sva četiri štajuna
nepravilno su se izminjivala
pa je i cvrčak
zabunon zapiva zimi
preostale snove
u snopove san složila i u verse vezala
u meni je zaspa ranjeni poeta
ča mu se ponos prosuja
po pojima lavande
arivalo je vrime
da pokupin latice
sačuvan i’ u škatuli
zatvorin u škafetin
i prihvatin kontemplativni mrak
2017.
maštil – najčešće drvena veća posuda u Dalmaciji u koju se prala roba ili država voda
švere – kazaljke na sau
reloj – sat
forca – snaga
bandire – zastave
jemati – imati
koluri – boje
mirlis – miris
kaška – blato
izbucati – izmiješati (najčešće u vodi)
štajun – godišnje doba
škatule – kutije
škafetin – ladica
…
Vanja Škrobica
Rođena je u Splitu gdje je završila klasičnu gimnaziju, diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, a nešto kasnije i knjižničarstvo u Zagrebu.
Godinama je pisala osvrte na izložbe, koncerte, knjige… za brojne časopise iz područja kulture.
Autorica je i nekoliko kataloga izložbi, a imala je i samostalnu izložbu fotografija u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.
Izdala je dvije zbirke poezije. Piše na čakavskom govoru, ali i na hrvatskom standardnom jeziku.
Radi kao profesorica u srednjoj školi.