Ispovijed jednog običnog osječkog planinara
piše: Milan Rajšić
Prije točno šezdeset godina J. P. Sartr je odbio primiti Nobelovu nagradu za literaturu.
Pet godina kasnije, pod dirigentskom palicom doajena osječkog planinarstva, gosp. Miroslava Matoševića, i unutar orkestra Planinarskog društva “Jankovac”, krenuo sam u planine.
Najprije Slavonija, ubrzo je na red došla Bosna, a onda nije bilo ni kraja ni konca. Posvuda. Nije me bilo u Australiji i na Marsu.
Pet godina kasnije, a pod dojmom odbijanja Nobelove nagrade, odbio sam i ja primiti nagradu, Brončanu značku Planinarskog saveza Hrvatske. Obrazloženje nikada nisam napisao, a nitko ga nije ni trebao, niti bi ga čitao.
Od toga “povijesnog pobunjeničkog” trenutka još sam pedeset godina lutao planinama širom svijeta: uživao u fantastičnim slikama, znojio se penjući se po bespućima, družio se sa stotinama i tisućama drugih planinara i prijatelja, od kojih su rijetki još živi, psovao sam sebe i pretešku naprtnjaču, pravio neponovljive fotografije, živio danima i tjednima u skladu s prirodom, gladovao i bio isposnik, kisnuo, smrzavao se, a onda uživao u toplini prvih sunčevih zraka, spavao sam rado u planinarskim svetištima – planinarskim domovima, nerado i u nuždi lijegao ispod drveta umotan u komad plastike i cvokotajući čekao jutro, Studirajući u Sarajevu, sreo sam se s alpinizmom i BiH legendama penjanja po stijeni: Gafom, Hamom, Rakom, Zalcem…
U grad na Dravi sam donio prvu alpinističku ideju, jednako kao i turno skijanje.
Na planu planinarske fotografije je u PD Jankovcu bila dobrana gužva, pored M. Matoševića, fotoaparate su nosili prijatelji Ivica Kelava i Ivan Budin.
Svakoga četvrtka navečer su prostorije Društva bile prepune. Tražilo se mjesto više za prezentacije planinarskih pohoda.
Vrativši se iz Sarajeva, osnivam prve planinarske škole, organiziram prve odlaske u strane planine, prve zimske uspone, prvi uspon na Mt. Blanc, prvu ekspediciju u Peru (u posljednjem trenutku odustajem).
Godinama odvodim prijatelje i poznanike na planine širom svijeta. Još i danas sa 72 godine starosti.
Za “Hrvatski planinar”, “Meridijane”, “Hrvatski zemljopis” i ratni “Bumerang”, pišem desetke putopisa i reportaža, od kojih su neki pohranjeni u Hrvatskoj sveučilisnoj knjižnici.
Desetak godina držim kormilo Društva. U tom periodu, gradimo današnji planinarski dom na Jankovcu, za koji je najzasluzniji prijatelj Branko Sajfert.
Planinarenje postaje tražen produkt u Osijeku, dolazi nova generacija: Mario Poljak, Mićo Bogojević.
Društvo broji preko tisuću članova. Više nego ijedno u Zagrebu ili Hrvatskoj…
Hrvatski planinarski savez ovih dana slavi 150 godina postojanja i ovo je kratki pregled djelovanja mojih prijatelja i mene, u proteklih 55 godina bavljenja jednom od najugodnijih djelatnosti u životu.
Hvala planinama, planinarstvu, planinarima!
Ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti koliko bi bez njih moj život bio puno, puno skromniji i nemaštovit.
Cijelih 55 godina živim u znaku dvije izreke:
GORA NI NORA. NOR JE KDO V GOR GRE!
/Planina nije luda. Lud je onaj ko u planinu ide./
UMOR PROLAZI, ZADOVOLJSTVO OSTAJE!
P.S. Priznanja i nagrade bih i danas odbio primiti.