Ruža Zubac-Ištuk
Jutrima se more na prstima vjetra
iskradalo iz njedara zore.
Lice je krilo među hridine
i tiho, da ne čuju morske sirene,
poput djeteta plakalo.
Što ga je iz sretnog plavetnila
u tugu pretvorilo?
Jedna obična kiša.
Obukla je haljinu od kapljica,
pretvorila stvarnost u maštu i san
pa otišla suncu na rođendan.
Planirala je ostati jedan dan,
a na obveze je zaboravila cijeli tjedan.
Bezbrižno se šetala zlatnim vrtovima,
zrake iz zlatnih pehara pila,
u postelji joj šuškala zlatna svila,
zlatnom kralju, činilo se,
prva je pratilja bila.
Kad joj je sunce gostoprimstvo
još jedan tjedan ponudilo,
njezino kapljičasto srce nije se dvoumilo.
Ostala je još jedan tjedan.
I mjesec se srpanj danima ispunio,
a kiši se činilo da je suncu
jučer rođendan bio.
Od zaljubljenosti nije čula
da more sve glasnije jeca,
da žedna zemlja suši se i puca,
da biljkama srce sve tiše kuca.
Ali, jednoga popodneva
stvarnost je prestala biti san
kad je vidjela da sunce na dlanu
drži haljinu za mladu zvijezdu
od zlatnih zraka izatkanu.
Ljubomoru i tugu kiša je stidno
u sive oblake skrila i lila, lila….
Zemlja je snagu života pila.