piše: Đurđa Vukelić Rožić
Silazila sam niz brijeg glavnom grobljanskom alejom, pogledom prateći odvojke i staze što granaju se između vječnih odmorišta Homo sapiensa; grobnice od betona, vapnenca, mramora; Kristalina, Jablanički i drugi, granita, dostojanstveni Bengal black ili African red…
Sunčeve zrake odbijahu su se od ulaštenih nadgrobnih ploča i pozlaćenih slova i brojki. Sjajna strijela se pozicionirala ispod krila skulpture anđela, dotičući novi drveni križ na svježem humku u pozadini, prekrivenom uvelim cvijećem. Naročito su mi draga željezna raspela, u koje su negdanji kovači ugradili umješnost i strpljenje, ukrasili ih viticama i cvijećem. Ti križevi često rastu iz visokih trava u kojima cvate divlje cvijeće i trave.
S parkirališta još jednom promotrih veliko groblje, prostrto na brijegu. Kako je Dubravko Ivančan zapisao: „Jednoga dana bit ćemo svi mrtvi, cijeli ovaj grad.“ Sve naše zavade, problemi i patnja, nestat će… Za nas. Posljedice naših izbora i odluka još će dugo vremena rješavati oni koji ostaju na životu. Pomislih, kada bi se mogao usporediti DNK svih tih sahranjenih ljudi međusobno, ali i s mojim, ispalo bi da smo u rodu, veliki broj svih nas. Moji preci davno su pustili korijenje u ovoj plodnoj ravnici. A rađala su se mnoga dječica.
Snažan vjetar prerazmjestio je cvjetne aranžmane izblijedjele od sunca, pa su tako i zaboravljeni grobovi imali kakav-takav ukras. Dan se polako gasio, iza reda spomenika na vrhu brijega. Spomenici postahu crne siluete. Podsjećaju me na kipove iz dokumentarnih filmova o Uskršnjem otoku. Sjela sam na klupu na početku drvoreda divljih kestena, dok su se tople boje sutona razlijevale tihim nebom i posve mirnim krošnjama stabala. Još poneka niska sunčeva zraka prostrijelila bi poneko stablo. Čekala sam svoj prijevoz.
U vrijeme mojega djetinjstva, bilo je malo čak i betonskih okvira oko grobova. Tek ponegdje, s mramornom nadgrobnom pločom i zlatnim slovima. To su bili veoma bogati ljudi, objasnila mi je mati. Iz razgovora u obitelji, shvatila sam da smo mi siromašni. Pitala sam se što to znači i zašto smo siromašni? U prohladno jutro, kada bih stajala pored groba koji je majka uređivala, zeble su me noge, curio nosić, često sam i plakala. Zašto me nije ostavila u toploj postelji, nego sam morala biti ovdje s njom? Što joj znači to kopanje zemlje uokolo križeva? Žalila sam je promatrajući kako na udaljenu hrpu smeća na brijegu odnosi punu košaru otpada, a zvala ju je „runjak“. Imao je samo jednu ručku. Sav teret koji je nosila ležao je na podlaktici njene ruke; vlažan korov, iščupano korijenje, osušeno cvijeće, ostaci voska od svijeća. Meni se činilo u redu činiti takvo što na našem vrtu, imalo je smisla – ubirale smo plodove svoga rada. Trave i korov završili bi na velikoj hrpi gnoja i slijedeće godine odvozili se na polje, kako bi nahranili tlo za nove usjeve i povrće. Ali ovdje?
Majka bi me posjela na osunčani okvir nečijeg groba, stavivši svoju maramu na beton kako bi mi bilo udobnije. Sjedila sam i šutjela neizmjerno pativši zbog nerazumijevanja stvari.
Iz prijašnjih radnih posjeta groblju, primijetila sam, postojao je protokol po kojemu smo obilazile naše grobove, kako ih je moja Zlatica zvala. Prvo, petom stazom koja se odvajala od glavnog prolaza, krenule bismo udesno, uz grobnicu obitelji Mokusek. Mamica je komentirala, bili su to dobri ljudi, vjenčani kumovi njezinih roditelja. Rukom bi lako dotaknula spomenik i pokojnicima zaželjela pokoj dobroj duši i laku hrvatsku zemlju. Glas bi joj bio malo hrapav, drugačiji no obično. Potom, spuštale smo se do groba majčinog djeda i bake, po majci. Trava je obrasla grob a iz nje je rastao velik žbun šimšira. Majka je srpom žela travu, koji smo dovezle u runjaku, na timunu bicikla. Trsnim škarama oblikovala je loptu od šimšira, pokupila travu i grančice i okopala grob. Križevi su bili novi, mirisali su na lak i drvo, kao i tatina radiona gdje ih je radio, a ja sam ga satima promatrala, igrajući se hoblinjem. Bila je to lijepa kosa za moju krpenu lutku koju samo zajedno zaljepili za bebino tjeme. Otac me je učio kako koristiti blanju, koju je on zvao hoblić. Iz platnene torbe koju smo zajedno šile na upravo prabakinoj Singerici, i to od očevih iznošenih i razderanih radnih hlača, mama je izvadila sadnice cvijeća omotane mokrim pakpapirom. Posadila ih je, pričala mi je to su cinije, turski klinčeki… Prethodnoga dana ih je iskapala iz našeg vrta. Na vrtu ih je sijala kako bi cvijeće privuklo pčele i leptire, te bi oprašili i naše zasađeno povrće. Usput mi je pričala kako ju je njena dobra baka Jagica učila šivati na Singerici koju joj je oporučno ostavila, pravo bogatstvo tada na selu, naučila je krojiti žensku odjeću, pa je tako majka, uz malu farmu, mene i brigu o kući zarađivala nešto novca šijući selskim ženama kecelje i suknje, a i rado je prepravljala stvari, kao recimo trudničke haljine. Zarana me naučila kako popraviti patentni zatvarač, recimo. Mati je zatim pošla do potočića koji teče uz groblje, donijela kantu vode, a nekoliko kanti tamo je bilo obješeno o granje nekog velikog grma, tako da seljani svaki puta ne nose svoje posude za vodu. Zabrinuto promatrajući vedro nebo, mati uzdahnu: „Ako kroz dva-tri dana ne opadne kiša, moramo doći zalijati cvijeće.“
Nakon što je sve bilo uređeno po majčinim estetskim kriterijima, stale smo podno groba, zapalile dvije svijećice i zajedno, glasno izmolile Oče naš. Prekrižile se, a mati je tada održala i mali govor svojoj baki i djedu. „Hvala Vam za svaku lijepu riječ, svaki tanjur jela, tople čarape i sve što ste me naučili, ljubav koju ste mi dali.“ Primjetila sam suze koje su zablistale u njenim očima, ne znajući što mi je činiti. Trebam li je tješiti, ili ne. Spontano sam zagrlila njena koljena i stisnula s k njoj. Još tada nisam znala ništa o Panta rhei, ili prelijepim japanskim trešnjama koje simboliziraju prolaznost svega. No, upamtila sam ljepotu tog trenutka.
Potom smo pošle prema Velikom Križu na središtu groblja. Prekrižile se i odložile stvari pored još dva naša groba, njene svekrve i svekra, očeve majke i oca. Stradali su svojim kolima na konjsku zapregu prelazeći željezničku prugu. Uplašeni silinom sirene lokomotive, konji nisu se zaustavili pred željezničkim prijelazom. Oni su uspjeli pretrčati preko tračnica, no, jureći vlak je zahvatio kola s putnicima. I tu smo se pomolile.
Probijajući se zarašćenim stazama do slijedećeg groba, majka je išla ispred mene, a ja sam se pokušavala obraniti od nasrtaja visokih trava. Kreketale su, cvrčile, šuštale, brujale… Sjeme na njihovim vitkim, dugim vratovima udaralo me po licu, opijao njihov miris. Uznemirani leptiri oblijetahu oko nas. Mama je govorila kako ne zna bi li je tatini roditelji zavoljeli kao snahu, no, dobrog su sina odgojili pa im je zahvalna za to. Potom smo pošle do dva mala groba, tu su bile sahranjene majčine sestre, umrle su ubrzo nakon poroda. „Tvoje nesuđene tetice“, reče mama smiješeći se.
Mislim da sam zadrijemala na suncu, sjedeći na majčinoj vesti. Uza sve ostale stvari, nosila me je grobljem i spustila na travu pored groba njena oca. Ni njega se nisam sjećala. Bio je tu betonski okvir i spomenik, na koji je bila montirana veoma tanka crna ploča, no ipak, bila su tu zlatna slova. Iza djedova spomenika protezao se visoki čempres. Nekoliko desetljeća kasnije, kada smo tu sahranjivali moju mamu, razmišljala sam, hoće li njena dobra dušica s vrha toga stabla na brijegu, promatrati ravnicu, sve do naše kuće. I vidjeti da smo dobro.
Po posljednji put toga dana, moja snažna majka odnijela je punu košaru trave i suhoga cvijeća na smetlište. Nakon molitve, i još jedne zapaljene svijećice, krenule smo put grobnice, pokrivene s tri crne, kamene deke. Mati je izvadila krpu iz torbe i obrisala mramor, drugom krpom, ulaštila je mnogobrojna zlatna slova na ogromnoj nadgrobnoj ploči. U lijepu, zlatnu vazu slagala je granu kućne jele, mirisne bijele ljiljane i grančicu lipe u cvatu, iz našega vrta. Potom je pošla po vodu. Tu je bio sahranjen veći broj njenih rođaka; ujaci s obiteljima, sestrići, brat. Pričala mi je, grobnicu su dali napraviti Amerikanci. Naime, dva su djedova bratića iselila u Sjedinjene Američke Države, još kao veoma mladi momci, prije početka Velikog rata.
Kod kuće, mati je naložila peć na drva, presvukle smo se, umile smo lice i oprale ruke u toploj vodi u plavom lavoru, od jutra izloženoj suncu, na dvorištu. Presvukle smo se. Jelo koje je spremila zorom prije odlaska od kuće prigrijalo se na tabli kuhinjske peći, i mi smo ručale. Sjećam se, ušuškala me je u velikoj postelji kako bih odspavala, a ona je krenula pobrinuti se za naše domaće životinje. Tonula sam u san ne razumijevajući zašto se je majka tako mučila. No, umjesto da je tužna, umorna ili nesretna, ona je bila nasmiješena, činilo mi se da oko njenog lica blistala svjetlost, kao na svetim slikama na zidu bakine sobe. Mislim da sam ipak zaspala, prebirući tako po svojim mislima. Kasnije, majka mi se pridružila u postelji, probudivši me. Odrijemala je kraće vrijeme uz mene, prije no što krene u borbu s poslovima večeri. Dugo sam je promatrala u snu, nasmiješenu, rumenih obraza, lijepe kovrčave kose boje zrelog žita, krupnih, ispucalih šaka i s mnoštvom pjegica na licu i rukama. Još sam čula tatu kako ulazi u kuhinju, odiže poklopac s lonca s hranom na peći, i tihe zvukove žlice i tanjura. A potom sam u majčinu zagrljaju i ja zaspala.
Stasala sam i ja u odgovornu, savjesnu ženu. Imala sam jasnu i blistavu svjetiljku vodilju, i zahvalna sam za nju. Ona je pronašla sebe i svoju sreću davajući se drugim ljudima, i njihovoj uspomeni. Imala je predivan kompas u svom srcu, činila dobro i mada sam se odavno morala oprostiti od nje, još uvijek je čuvarica moje savjesti.
Približavao mi se automobil moje kćeri Renate. Na zadnjem sjedalu svađali su se moji unučići, njih troje, a jedna slikovnica! Pridružih se živahnoj ekipici. Nakon što je saslušala moj mali govor prepun sjećanja na njenu baku, reče mi moje veliko dijete: „Ali, majčice, to je OK, to je normalno, tako se odgajaju dobri ljudi!“ Da bude mrvicu lakše.