piše: Joso Špionjak
„Mogu se nositi sa životom. Ne ruši me kriza od onoga …čula, vidila, kazala…”
Tako govori osoba koja je prije 30-ak godina krenula jednim, za naš materijalistčki nastrojen svijet, pomalo neobičnim životnim putom.
Nakon odlaska na privremeni rad u Njemačku, baka je preuzela brigu o, tada trogodišnjoj djevojčici koja je bila jedino žensko dijete u obitelji moga ujaka.
U sedmom razredu osnovne škole u mladom srcu se rodila nesvakidašnja ideja. Željela je svoj život posvetiti Bogu kome se i baka svakodnevno molila.
“Što ti znaš, balavico jedna.”-protestirao je otac.
Kada je u osmom razredu ponovno ispoljila svoju dugo čuvanu tajnu, otac, kome to uopće nije bilo pravo, odmah je poduzeo protumjere da svojoj kćerki istjera bube iz glave. Došao je iz Njemačke i odveo je sa sobom.
“Moli se Duhu svetome da te vodi pravim putem!”- bile su bakine riječi na rastanku.
Djevojčica je osjećala poziv u sebi. Jednostavno se zaljubila u njega.
Nikakvi pokloni i sjaj razvijenog kapitalističkog društva nisu mogli zasjeniti ili promijeniti njenu želju da služi Bogu. U Njemačkoj, gdje će biti prinuđena provesti cijeli školski odmor, dolazi joj misao: – Moli za oca da mu Bog skrši srce i da popusti.
Molitva je urodila plodom. Nepopustljiva ćud čovjeka našeg podneblja omekšala je pod nevidljivim i upornim kucanjem na vratima tvrdog srca.
Pred očima joj je lebdjela slika siromaštva u samostanu, pobožno klečanje i neprestana molitva, koja se po njenom uvjerenju i po noći izvršavati morala. Zamišljala je sliku Isusovog rođenja u štali. Na sve je bila spremna. Spasiti dušu. Biti svet. Moliti za duše drugih ljudi. To su bile njene misli.
U samostanu je doživjela daleko ugodniju atmosferu od one koju je zamišljala. Čistoća, urednost i disciplina su prevazišle sva njena isčekivanja.
Jedanaest kandidatkinja je bilo u grupi. Šest je napustilo taj put, dok su preostalih pet nastavile. Jedna od preostalih je bila i simpatična djevojčica Marina iz moga razreda koja mi je ostala u sjećanju po smjelom odgovoru na podrugljivo pitanje nastavnika-komuniste u osnovnoj školi u Domaljevcu.
Naime, dotični ju je provokativno upitao: „Vjeruješ li ti da te Bog stvorio?“
„Da. Vjerujem.“– mirno je odgovorila.
Zbunjen ovakvim odlučnim odgovorom, ljutito je dobacio: „ A što su onda tvoj tata i mama radili?“
Ono što je nastavniku izgledalo kao demonstracija nekog prkosa, za nas, 30-ak đaka, bio je sasvim normalan odgovor jedne pobožne djevojčice.
Kandidatkinje su posjećivale normalnu civilnu srednju školu. U novicijat se nije moglo prije navršene 18. godine života. Slavica je završila školu za vjeroučiteljicu. Obim njenih zadataka ju je sretno ispunjavao.
Naime, svrha njene službe je župni apostolat. Priprema djece za prvu pričest, kićenje crkve, animiranje svirača, pomaganje svećenicima, organiziranje pjevanja u crkvi i slični zadaci, sve su to stvari koje ispunjavaju jednu, svome poslanju, odanu dušu.
Mnoga dobra djela ovih nesebičnih osoba bez kojih bi naš svijet bio mnogo jadniji i siromašniji, čine se u tišini i skrovitosti. Tavim vrijednim osobama tadašnje komunističke vlasti nisu priznavale stručnu spremu i bivale su osigurane jedino kao kućne pomoćnice. Izuzetak su bile one redovnice koje su radile kao medicinske sestre u državnim bolnicama.
Otac je dugo negodovao i trubio: “Džaba radiš, džaba služiš.”
Na polaganju zavjeta je plakao.
Baka je bila presretna i zahvaljujući Bogu rekla je: „Sada mogu u miru umrijeti.“
Majka nije često spominjala kćerkin odlazak u samostan. Međutim, padalo joj također teško da se pomiri s njenom odlukom. To je dolazilo naročito do izražaja kod putovanja iz Njemačke na godišnji odmor u domovinu. Činilo joj se da ide jedan korak naprijed a dva natraške. Znala je da pred njih neće istrčati umiljata kćerkica koja je za dolazak roditelja posebnu pažnju polagala na sređenost u kući i dvorištu.
Često joj je padao napamet san koga je usnula poslednje noći prije prvoga odlaska u Njemačku. Naime, te noći je usnula strašan san. Cijela kuća se tresla i rušila. U paničnom strahu je skočila i upalila svjetlo. Sve je stajalo na svome mjesto. Za veliko čudo, te noći se isti san još jednom ponovio.
Poslije je ta zajednička roditeljska kuća uistinu srušena i napravljena je nova, veća i ljepša.
U vjerno srce i dušu mlade kandidatkinje su se duboko urezale prve riječi psalma iz časoslova, tj, molitvene knjige, koje je naučila po dolasku u samostan:
„O čovječe, ljubiš li život?
Želiš li se dana naužiti sretnih?
Jezik svoj od zla suspreži i usne od riječi prijevarnih!
Zla se kloni, a čini dobro.
Traži mir i za njim idi!“
Tišinu i mir koji je pronalazila u unutrašnjosti crkve predstavljali su za nju raj na zemlji i ujedno najveće bogatstvo.
Nakon što je baka umrla, dva puta ju je usanjala.
U prvom snu joj je baka donijela dvije prekrasne jabuke. Uzela ih je. Ali netko drugi ih je zgrabio i pojeo. Na to će joj baka reći sljedeće: „Nemoj se brinuti, ja ću tebi dati druge jabuke.“
Uvijek ju je zanimalo pitanje vječnosti. Kako dušu spasiti. Upravo o tome se radilo u drugom snu. Bilo je to ovako:
Baka ju je zvala k sebi. „Dođi ovamo. Nacrtaj jedno drvo.”- rekla je.
Unuka je nacrtala drvo s jabukama. Cijelo je bilo okićeno plodovima.
„Ovo drvo s lijepim plodovima, to si ti.“
I onda je nastavila- „Sada uzmi gumicu i izbriši jednu jabuku.”
“Kako izgleda sada?”– upitala je.
„Bako, nije baš lijepo. Nekako je kusavo.“- odgovorila je unuka.
„Vidiš, ako ti ne budeš vjerna u svojoj službi, svi plodovi će otpasti. I ako ne budeš imala jednu zlatnu posudicu dobrih djela i ključeve uz sebe, nećeš se spasiti.“
Shvatila je da borba za vječnost počinje još ovdje na zemlji.
Pitanje smrti je od velike važnosti. Svatko se mora suočiti sa tom nepobitnom činjenicom da će doći trenutak u kome ostavljamo sva stečena bogastva i prijatelje iza sebe.
Kada je umro utemeljitelj, mlada redovnica će jedne noći doživjeti osjećaj velikog straha. Taj strah je bio takav kao da je smrt došla po nju. Činilo se kao da nema kuda uzmaknuti.
„Ja nisam spremna. Nemoj me uzeti. Ostavi me još malo. Moram da postanem još bolja ovdje na zemlji. Trebam zaraditi još dobrih djela, još dobra učiniti.“- vapila je.
To ju je potreslo i utvrdilo u uvjerenju da Bog sa njom ima neke planove.
Neke neobične stvari se odigravaju baš na način koji je teško objasniti.
Tako se na blagdan Gospe od Kamenitih vrata u Dubravama, najvećem dijelu grada Zagreba, desio nesvakidašnji događaj.
Sestra Slavica, inače osoba zdravoga i čvrstoga sna, spavala je u potkrovlju kuće trokatnice. U njoj se nalazilo dvadesetpet stanara, uključujući i deset starica. Probudit će se te noći s osjećajem da je nešto guši. Nije mogla podići glavu. Trajalo je to od četiri do pet minuta. Osjetila je dim. Jedva je uspjela upaliti svjetlo. U sobi, u kojoj je spavala i njena kolegica Marina činilo se kao da u svakom kutu vise debele paučine. Smrad se širio po kući. Vladala je tolika tama da se jedva vidjelo gdje staješ.
Alarmirali su susjeda. Svi su bili zaprepašteni prizorom koji su vidjeli u kuhinji u prizemlju kuće. Bojler je eksplodirao, a sudoper bio prepun žari koja je u njemu tinjala. Ispod su se nalazile dvije plinske boce. Bilo je očigledno da su stanari izbjegli veliku katastrofu.
Jednom prilikom će biti u posjeti kod svoje tetke u Osijeku kamo je pošla radi liječničkog pregleda. U stanu povrh njih začula se velika vriska i galama. Susjed se napio i htio je nožem izbosti svoju suprugu. Ova je zapomagala na sav glas. Sestra Slavica se odlučila na intervenciju.
“Nije brži od mene.”– promislila je.
Otrčala je do vrata, čvrsto lupila šakom i oštro dreknula:
„Pusti je ili ću zvati policiju!“
I što se dešava?
Nasilnik je ženu izgurao iz stana i izbjegnuto je ono najgore.
„Uvijek čovjek mora biti oprezan.“- reći će.
Jednom prilikom je išla podići novac za jednu bolesnu osobu koja joj je dala punomoć. Iza nje je stajao jedan sredovječni muškarac. Kada je napuštala banku ovaj tip ju je neprimjetno slijedio.
Intuitivno se okrenula baš u momentu kada je nepoznati ispružio ruku da joj istrgne tašnu u kojoj se nalazio podignuti novac. Bila je brža i spriječila je drskog lopova u krađi.
Početak srpske agresije na Hrvatsku ju je zatekao za vrijeme njenog služenja u Zagrebu.
Iako su određena područja bila izravno pogođena ovim zlim ratom, teško je bilo govoriti o nekoj sigurnosti i u drugim djelovima zemlje nešto udaljenijim od frontova.
Bilo je zimsko doba. Sestra Slavica se upravo vraćala s posla. Bacila je pogled prema kući čiji su vlasnici bili na radu u Švicarskoj. Vidjela je tamo dva čovjeka. Jedan je držao za bravu od ulaznih vrata, zadrmao je i rekao:
“Nema nitkoga kod kuće.”
Drugi se sagnuo. Pretvarao se da veže cipele. Ugledala je pištolj u njegovoj ruci.
Kada se približila na jedno tri metra, uspravio se i uperio pištolj prema njoj.
“Isuse, ubit će me, pomagaj! Smiluj mi se!“- izustila je.
Stala je kao okamenjena. Ruka sa uperenim oružjem je odjednom klonula. Srce joj je jako lupalo. Ponovno je krenula i žurno prošla pored razbojnika. Nakon izvjesnog vremena je primjetila sjenku progonitelja.
Okrenula se, pogledala ga ravno u lice i ovaj je zapao u paniku. Iznenada je počeo da bježi. Naletio je na jednu ogradu, srušio je i nastavio da trči.
Sutradan je odlučila zaobići to mjesto i proći drugom ulicom.
I, gle čuda. Razbojnik je čučao iza jednog stabla i čekao je svoju žrtvu. Po svoj prilici je imao strah da je bio prepoznat od strane sestre koja je svakodnevno prolazila ovim putom i namjeravao je ukloniti nepoželjnog svjedoka.
Ubrzo je shvatio da je izigran, hitro je skočio iz svog skloništa i izgubio se u nepoznatom pravcu.
Sestra Slavica je nastavila svoj put s nepokolebljivom nadom u srcu i duši da će zlo jednom zauvijek ustuknuti.