Dragan Gortan
U ovom svijetu, u kojemu je jedina i isključiva mjera
novac,
čovjek koji osjeća makar i malu potrebu za
duhovnim,
postat će nesretan i neispunjen ako ne uspije izgraditi svoj
paralelni
svemir kao zaklon. Mislim da se u životu ništa ne događa slučajno, tako sam i ja
gradnju svog
zaklona započeo još prije više od dvadeset godina pristajući iz jedne skroz komforne
situacije,
gdje me je od posla dijelilo samo nekoliko stepenica, otići u 25 kilometara udaljen
Boljun da
bih tamo vodio mali poštanski ured. Takve odluke čovjek ne donosi kalkulantski, već
je vođen
nekim unutarnjim porivom, nečim što proizlazi iz njegova bića koje teži unutarnjem
balansu.
Današnje je vrijeme toliko ludo da je biti normalan zapravo ludost svoje vrste. Čovjek
je, po
mišljenju mnogih, normalan tada kad zadovoljava nametnute norme društva u
kojemu živi. Po
meni, čovjek je normalan tada kad je u balansu sa samim sobom i okolinom.
Dugo sam u sebi nosio potrebu da se izrazim, a da nije samo kroz taj, nazovimo ga,
konvencionalan život. Sve te pjesme, koje sam kroz godine taložio u sebi, našle su
način da
izađu na blogu kojega sam otvorio na webu. Taj sam blog nazvao ”Boljun” i stajao je
dugo
vremena prazan… mjesecima. Jedne sam večeri napisao na tom netaknutom
virtualnom zidu
pjesmu. Govorila je o čovjeku koji sjedi do crne rupe i kraj te ”singularitetne veš-
mašine” čeka
da vrijeme počne teći unatrag da bi ispravio pogreške iz života. Taj sam čovjek bio ja-
čovjek
koji je uporno slijedio nametnute norme nauštrb svog vlastitog bića. Čovjek koji je
na taj način
sebe doveo na graničnu liniju depresije i kome su preostala samo dva izbora…
ili ćeš
pisati pjesme, ili ćeš potonuti u depresiju. Izabravši pjesme… sam sebe sam izliječio.
Od tada na ovamo izdao sam pet zbirki pjesama. Lani sam kao punopravni član
primljen u Društvo hrvatskih književnika.
Pišući i dalje pristajem biti sve… i pjesnik i poštar… i muž i otac… i sasvim lud… i sasvim
normalan.
Pjesma umjesto kraja:
GOSPODAR VREMENA
u ovoj pošti, na ovom brdu, ja sam gospodar vremena
i mada mi stroga pravila službe nalažu zabranu antidatiranja
za one koji se žele vratiti u mladost, neka izaberu datum
za one koje se boje sutrašnjeg dana… preskočit ćemo ga
gospođo, vi koja se volite prisjećati vašega vjenčanja
4. listopad 1969… eto… to je za mene samo čas posla
opet ste mladi i lijepi, vaš vas muž želi, a u subotnja
jutra kupuje vam ruže
vidim vam nevjericu u očima i pitate me da li djeluje
itekako, gospođo, da djeluje, ja sam vam najbolji primjer
jedino trebate vjerovati, bez vjere čarobni žig ne funkcionira
a ti dijete drago?… uginuo ti je pas?
ma što je to za nas… kad se broj na žigu okrene
u kartonskoj kutiji zacviljet će štene
*
Prije nego li što je objavljena u zbirci ”Pramjera ljubavi”, pjesmu ”Gospodar vremena” objavila je i londonska Umjetnička akademija, odnosno u izvorniku: University of Arts, u svom časopisu “Unknown Quantities”. Pjesmu je na engleski prevela Ivana Ostojčić.