piše: Slavica Jurčić
Stiže zima, svinjokolje su skoro pa gotove, a moj Ivo se bacio na uređenje kuće.
Već neko vrijeme želimo urediti kupaonicu, kupili smo nove pločice, kadu, ormariće… Ipak, nije uvijek sve onako kako smo zamislili.
Naime, nakon berbe grožđa moj Ivo je završio u bolnici, zatajenje bubrega, kamenac, bolnica.
Sve je to sad iza nas.
Ivo se oporavio ali trauma ostaje, on je prvi puta u životu bio u bolnici.
Tada sam u tih par dana bila zabrinuta. Prvi put u životu sam se osjećala nesigurno, ipak je Ivo moj oslonac.
Imala sam dobru podršku koja je bila uz nas, kojima ovim putem zahvaljujem.
A kada je prizdravio, navalio je on i razbio stare pločice, pozvao prijatelja koji je dva dana lijepio nove pločice. Volja je bila najvažnija.
I tako dva tjedna, malo po malo i stigao je dan kada je moj Ivo rekao: “Danas ću se kupati u kadi!”
Sada tu nastaje problem, nema čepa od kade. Donijela sam sve koje sam našla ali ni jedan ne odgovara. Potraga je na kraju bila uspješna ali je trajala oko pola sata.
Kada je uspješno isprobana, sada je na redu umivaonik. Njega je Ivo ugradio, ali jedva. Pošto je mala kupaonica a umivaonik velik, morali smo pomaknuti WC školjku.
E, tu je sada opet problem, ne možemo otvoriti WC školjku jer smeta umivaonik. Eh, ne može sve biti savršeno.
Ova dva tjedna nam je bilo kao u crtiću “A, je to”. Stalno neki problemi.
Ipak uspjeli smo sve završiti, okrečili kupatilo, kuhinju i hodnik. Sada se može malo odahnuti.
I dolazimo do današnjeg dana, “petak trinaesti”. Idemo iz trgovine i na parkiralištu nam prilazi žena koja prosi, smije se ona i govori meni:
“Hej, lepa ženo!”
Dajem joj nešto sitno i mislim riješila sam se nje. Ipak, ona mi kaže:
“Hoćeš da ti gledam?”
Ja se nasmijem.
“Ti si sretna žena!”
“E, ajde dalje od mene, u to ne vjerujem.”
Sreća je u malim stvarima. Koliko ti život nudi toliko još sam sebi treba da priuštiš.
Ne treba gledati tuđi život. Treba gledati svoj i tražiti sreću.
Ako ju tražiš – i naći ćeš ju!