Miljenka Koštro
Dragi Bože, daj uzmi mi olovku iz ruke
da skinem sivi pjesnički plašt s glave
srce treperi slušajući vremena zvuke
ruke pružam nebu, sita krhka sna i jave
.
Ne trebam moć pera, ja samo šaram
ono najbitnije usudih se glasno reći
nasumice riječima samu sebe varam
sudbina je moja na drugu obalu prijeći
Trnovu krunu sama sebi pletem oko čela
ne, karakter ne savijam kada mi zagusti
za kasnu jesen nikad neću biti dunja zrela
dok maskirani trgovci kriju vremena čeljusti
Ili sam neka čudna vrsta, na kamenu nikla
u kojoj još previše neispričanih priča spava
na trnovu krunu oko čela preveć se navikla
jer gdje opalo lišće trune naraste viša trava