piše: Kristina Arić
Kiša pada već 6 dana i noći, i po službenoj prognozi, padat će još barem toliko. Vodurina natapa zemlju obilato. Imam osjećaj kao da nikad prestat padat neće. Sunce sam zadnji put vidjela u subotu. Ali kuhala sam i čistila, pa nisam iskoristila njegovu toplinu.
Ono malo što sam izlazila zapalit cigaretu na balkon, iskoristila sam tako što sam buljila u sunce, sunce mi je obasjavalo lice, ja sam žmirila da mi nikotinski dim ne uđe u oči. Bilo je ljekovito. Mada kratkotrajno. Sad je četvrtak.
Koji apsurd, danas je međunarodni Dan sreće.
I nevjerojatno, kad kiša pada danima mene vuče na armagedon, na biblijske motive, potop, Nou, kraj svijeta. Nema dalje, to je to.
Kiša paducka pa lije i bljutavo je, sve je mokro, sivo i tmurno, krovovi, ceste, zemlja i ljudi. Ljudi čak i ne prolaze ispred moje kuće. Ne vidim nikoga i ne čujem lavež pasa. Sva sam mokra i skvašena. Mokre mi noge, puše mi hladno mo zglobu između hlača i patika, nije mi za čizme a nije mi ni za cipele, curi mi nos, cure mi oči, kao da se i u kostima stvara višak vode koji u potocima curi iz mene. Rastočila sam se kao bure za vino ili rakiju. Kosa mi od vlage ravna i u rezancima. Nemam volje oblačiti se lijepo, uglavnom nosim crno, sivo, tamno plavo, smeđe. No borim se kako znam.
Možda ovo Bog nekom novom Noi govori, pakuj se čovječe, došlo je novo doba, trpaj u arku sve što ti treba.
Možda se Bog baš meni direktno obraća. E jesam sretnica.
O Bože što bih ponijela na arku? Ovako, na prvu.
Ponijela bih labelo, ili vazelin jer je jeftiniji a veće pakiranje, i brzoupijajuću kremu za ruke, može Neutrogena plava. Ponijela bih maramice jer mi nos curi. Sigurno bih ponijela i kremu za lice sa spf faktorom 30. Naravno da bih ugurala i ogledalo koje povećava 15 x i pincetu, zbog ovih dlaka koje divlje izbijaju kako žele po licu, bradi, tijelu. Nužan bi bio i wc papir. Ne bih mogla preživjeti bez vode, čaja, kave, hrane i tableta, što protiv bolova, što protiv ubrzanih otkucaja srca, normabela, paracetamola i magnezija. Utrpala bih nekoliko gajbi piva, vina, šampanjca i rakije. Ali bih odabrala domaće sorte voća i povrća za posijati i posaditi, jednom kad kuršlus stane i dočepamo se tla. Dosta je hibrida. Dosta je GMO hrane. Obolijevamo pa zašto ne izbjeći boleštine.
Povela bih sve životinje, osim zmija, mislim da bez njih definitivno možemo. Možemo i bez aligatora ali nisam ih nikad vidjela uživo pa ne znam koliko su brzi kad su gladni.
Ostavila bih i komarce i smrdljive martine, nek crknu,ne moraju oni u bolju budućnost sa mnom.
Natrpala bih jedan kat arke knjigama nobelovaca i ostalih pisaca, ponijela bih sva svjetska djela slikara, kipara i ostalih umjetnika. Kad smo kod knjiga, trebaju mi naočale, olovka i papir.
E sad, što se tiče ljudi, neka se ukrcaju svi koji nekoga vole i koji su sposobni na bilo koji način osjećati i pružati ljubav. Jedini uvjet bi bio da nisu pravomoćno osuđeni za neki kriminalni delikt. Izostavila bih samo one za koje postoji i najmanja sumnja da su pedofili, ubice, zlostavljači, silovatelji i štajaznam, tako nešto gnjusno. Nisu svi bolesnici evidentirani i pravomoćno osuđeni.
Ostavila bih i smarače, kukače, jadikovače, i one koji ne traže smisao.
Ja ne znam što bi ti drugi ljudi-ostali-ponijeli u amanet- možda neke uspomene, možda neke noževe ili plišance – ali znam da ono što ja nosim sa sobom može biti dostatno za sve ljude na planeti. Ja nosim jednu misao, jednu želju, ideju, neku snagu, moć i nadu, da možemo opstati samo od onoga što ja želim drugima. To bi nam sigurno bilo dovoljno, a bilo bi i viška. Ali ako i drugi putnici nose iste želje, gdje bi nam bio kraj?
Mislim da nam auti ne trebaju, ne trebaju nam ni mobiteli, ostali zagađivači ozona i neka ljudi ponesu svoje znanje i sva umijeća sa sobom. Pjevat ćemo, plesati, umjetnički se izražavati i kulturno uzdizati, plakati, smijati se, razmišljati.
Nekako, lijepo mi je sad kad pomislim da sam baš ja taj Noa. Bila bih fer i korektna. Subjektivna, ali fer.
Ustala sam prije 6, iako sam loše spavala i budila se svako malo. Odradila sam 8 sati na poslu, onako momački, sreća me nije napuštala i taj osjećaj da množim sreću i ljubav nije me napustio. Skuhala sam crvenu juhu s taranicom, napravila rižu na maslacu, ispekla piletinu, debrecinke, složila salatu, kolač se peče. Doduše mramorni, onaj najjednostavniji s višnjama i brusnicama i grožđicama prethodno natopljenim u rumu a od ostataka piletine kuha se juha za sutra. Perilica za suđe radi. A ja pijem budweiser i uživam pa si nešto mislim.
Ne trebaju mi cipele, ionako volim bosa hodati.
Ne treba mi youtube, ionako glazba pršti iz mene.
Ne treba mi auto, čovjek je stvoren za kretanje.
Ne trebaju mi smarači koji se žale na kišu. Ja sam iskoristila dan i skuhala hranu ljudima koje volim.
Ne treba mi ni kiša, ali eto, neka je tu, ionako je proljeće. Blago onome tko je posadio luk i salatu.
Pričam tako kolegi Ivici, a on mi mrtav hladan kaže, ne sijem ništa u zemlju dok guzica ne može sjesti na pod. Čovjek uči dok je živ.
Tako i ja, kontam nešto, da je Noa bio ženskog spola kako bi to bilo prije par tisuća godina.
Živjeli.