tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Ovih dana smo se više kretali po vani, u kuću uđemo samo da se odmorimo.
Prekrasno vrijeme nas je pozvalo van, kao da priroda viče: “Budi se!”
Moje guske su počele nesti prva jaja, njihova jaja su bogata proteinima, meso je također dobro za paprikaš.
Ovce brste travu, janjci skakuću i bleje tražeći mamu ovcu. Sve klija, pupa, cvijeta…
Moj Ivo je naoštrio svoju motiku i napravio mi je gredice za crveni luk i grašak.
Ovu slobodu koju uživam mislim da nema svatko.
Život se sastoji od rađanja, odrastanja, sazrijevanja, življenja, odabira puta dobra ili zla, i kada se dođe u godine koje vode zalasku snage treba prihvatiti život.
Prihvaćam ja i bolest i slabost.
Tako je i u prirodi, voćka koja ne daje rod sječe se, sadimo novu, okopamo ju, zalijemo ju, štitimo ju, gnojimo.
Tako je i s nama ljudima, došli smo u godine kada trebamo prihvatiti slabost, bolest, sijedu kosu, bol u kostima.
Ipak i dalje ćemo se boriti, saditi, kopati, zalijevati, i promatrati divnu majku prirodu.
Tako je sve do sutona, kada svaka travka, svaki cvijetak digne svoju glavu da se još malo nauživa sunca.
U suton u obližnjoj šumi zapjeva neka ptica, i sve živo stane, sve živo ju sluša.
Ta ptica nam pjeva u zoru i u suton, pjeva nam za dobro jutro i dobru večer.
Ova ptica zna što je duši lijek.
..
