Ruža Zubac-Ištuk
Oko mene ulice pune izmaglice,
uska prostranstva ogromnog tajanstva
bez lica što kob osmijeha ne skriva i čuva
dok se smijulji presahnuloj fontani.
.
Rodilja prosjači novac ispred crkvenih vrata
s djetetom u zavežljaju nalik na mamac
i ne obazire se na poglede raznih ljudskih ćudi.
Podvita repa zaobilaze je psi lutalice – baš kao i ljudi.
Na trgu golubovi krote zagonetku pekarovih ruku
i gutaju komadiće muke zatočene u kruhu.
Vjetar se zavlači pod krila – skrivenu intimu im dira
i ruga raščupanom perju kao svila dronjku.
Na rubu ljudske taštine Zdenac života
čašu vode od prolaznika ište da napoji ime.
Nedaleko od spomenika u krošnje zasjele vrane,
grakćući odašilju parkom zvučne holograme.
Slušam, zove me promenada,
utočište uspomena davno minulih vremena.
Pužem kroz miris omamljenih želja – bez veselja
i tonem u sumorni umor grada.
A rijeka nikoga ne čeka, šuti i klizi ispod mostova,
pokraj kuća, voćnjaka i plotova; presijeca šumu i ravnicu
i čuva u listovima ljetopisa melankoliju grada kao znamen.
Lijepo je biti stopa uz ogradu na mostu
i prkositi snazi rijeke i životu.