Iz naše arhive/ objavljeno 03.02.2019.
Sven Adam Ewin
O, proskribirani, prezreni cvijete. O, slâku!
Ti, koji staru kuću cvijetom prekrivaš žustro
I vereš se uz nahereni plot u sokáku,
Tebi, suncu i ljetu, ja želim dobro jutro.
.
O, ladoležu plavi, što s neba slapom pljusnu,
Koji si mojoj baki do srca pute utro
I svojim modrim okom nasmiješio joj usnu,
U ime moje bake – želim ti dobro jutro.
Ona će mladost sanjat. I rano će se dići.
I bavit će se tobom, ko što se uvijek bavi.
I ti ćeš bit u cvijetu. I baka će ti prići.
I ubrat starom rukom najljepši cvijetak plavi.
O, skromni, plavi cvijete, na baku se ne ljuti,
Što će laticom tvojom ukrasit kosu sijedu,
Već se prosini plávō , nek bude (a ti šuti),
Nek još jedanput bude… neodoljiva djedu.
foto: Sonja Breljak