piše: Kristina Arić
Njezina priča u mojim očima počinje oko 1915. godine, kada se rodila, i dešava se, naravno, na brdovitom Balkanu silaznom putanjom prema jugu iz Drniša.
Ne može proći niti nekoliko dana a da ne pomislim na nju. Najradije mislim na nju dok slušam Gipsy Kingse jer malo – malo spominju riječ Dolor, i riječ Amor… a to je ona za mene. Ljubav i Bol. Koja je nevidljiva. A sveprisutna. A možda malo i zato što je ona bila sva nekako gipsy.
Otkad znam za sebe, znam i za tetku Anu. To je sestra od moga dida Slavka. Imali su 8 braće i sestara, nekoliko je umrlo, nekoliko je bilo zločesto pa se nismo družili s njima, neki su prešli u komuniste pa ni njih nisam upoznala, ali srećom, potomci su racionalni pa se sad poznajemo svi. Ne daj Bože da nam se djeca ožene.
Poznata poslovica kaže: „Da žene vladaju svijetom, ne bi bilo ratova.“
Ona je bila kraljica veća od Elizabete, Kleopatre, Marije Terezije, Katarine Velike, Billie Eilish ili Katarine Kosača-Kotromanić. Davala je modne savjete bolje od Grace Kelly i ovog malog Zigmana. Bila je obožavana kao majka Tereza. Nisam znala zašto. Sada znam. Nju su ljudi jednostavno voljeli jer je bila jednostavno jednostavna, prostodušna i otvorenog srca. Možda je zato doživjela 85?
U našem hladnom bosanskom podneblju svake sekunde nastaju najčudnovatije priče o kojima se nema vremena pisati. Nije trend. Barem iz očiju današnjih nadobudnih kritičara književne epopeje.
Pisci pišu ono što se prodaje, ono što ih boli, ono što je bilo u ratu, ovom zadnjem, predzadnjem ili Prvom svjetskom ili ono za što su plaćeni.
Ja pišem samo o onome što sam čula, vidjela i osjetila uz toplu vatru, uz predaju s koljena na koljeno, na krilu svoga djeda i svoje smiješne bake, sjedeći dugo u noć.
Nakon četvero mrtvorođene djece, napokon je rodila sina, no i izgubila muža. Ta djedova sestra Ana. Omiljena tetka. Nestao je u ratu, u Bugojnu, valjda tako lako i neprimjetno kao što nestaje balon od sapunice; nestao, vjerojatno na krivoj strani armije, a da nikada nije vidio svoga dugo željenog sina, Željka.
Koji apsurd od imena.
Četvrti, željeni kao i svaki prvi, drugi i treći a opet Željko.
O, kako je okrutan splet okolnosti, za koji neki tvrde: pa to ti je sudbina, kao da poručuje: ne možeš imati sve što želiš, zar ne?
Bilo joj je teško u to škrto poslijeratno vrijeme, samohrana majka, krojačica, u bosanskom gorju, podići sebe, podići dijete.
Ona je Ana Đurin, sestra moga dida Slavka Zrile. Ona dobra sestra. A navodno su imali i jednu zločestu sestru, Klaru. Došli su iz Drniša, nekoliko ih je umrlo od trbušnog tifusa. Ovi koji su preživjeli počeli su biti šegrti za Austro-Ugarsku već sa 7,8 godina i dobro su naučili zanat.
S odmakom od 150 godina, pitam se, čemu domoljublje, zašto nismo dali Njemačkoj da nas uzme, porobi, da budemo, unija, bratstvo, nešto, čemu krvlju natopljeni albumi s obiteljskim slikama u regalima.
Ionako su moderniji od nas.
Ionako im plaćamo da danas dolaze kao predstavnici UNHCR za pomirenje nepomirenih strana.
Koji smo mi kreteni.
Ana je bila skroz jednostavna i skromna. Milina ju je bilo slušati.
Imala je bogat rječnik i koristila je samo pristojne, lijepe riječi na hrvatskom i njemačkom jeziku. Plus hrpu metafora. Tako sofisticirana, čak premoderna i napredna za doba u kojemu je živjela, smirena i uvijek u balansu, zen i feng shui, sa dobro uređenim čakrama, odudarala je od ostalih kojih se sjećam iz djetinjstva. Baš je bila dobrica, intelektualka, tečno je govorila njemački jezik, pisala pjesme, obožavala koncerte, predstave, putovanja. Vodila nas je na sve splitske festivale od početka 80-tih do rata, baš smo bili u žiži svih kulturnih dešavanja.
Nakon kupanja na Ježincu, Zvončacu ili Baćama išli smo na Marjan za razgibavanje a onda na sladoled.
Pravi splitski đir.
Oko nje se širila aureola duševnog mira, opuštenosti, najdublje ljudske dobrote i suosjećanja. Vodila nas je na splitske festivale i sve predstave koje su se davale, na Zvončac, Ježinac, Bačvice, na Marjan, do hotela Lav. U crkvu Svetog Frane. Vodila nas je svukud. I nikad mi nije bilo ni vruće, ni teško, ni ajme meni.
Halo, ali o čemu pričamo?
U to doba žena nije imala ni pravo glasa a kamo li pravo na vlastiti stav.
Uvijek je govorila: ”Putuj. Ako biraš između nove suknje i putovanja, uvijek odaberi putovanje. Što će ti dvije suknje? Ionako možeš samo jednu obući. To su ionako samo krpe.”
Moja baka Maca, očeva mama, bila je Dalmatinka, djevojački Udiljak i pričala je hrvatski jezik -ikavicu, uz obilno korištenje turcizama, talijanizama i germanizama koje je pokupila dok se spuštala iz Studenaca u Imotskoj krajini, preko Bugojna do pretposljednje stanice svoga života: svoga braka – u Jajcu i konačnog počivališta u Požegi.
Pa je grudnjak bio lajb.
A čovjek insan.
A prljavo je bilo šporko.
Baka je bila poliglota, a da to nije ni znala.
Bako, hvala!
Baka nikako nije mogla shvatiti i prihvatiti lakoću življenja tetke Ane.
Nije mogla pojmiti njezinu neopterećenost razmišljanjem o budućnosti, nedostatak straha od života, čvrstu vjeru da Bog pomaže, iskrenu nadu da Bog korača s nama; nije joj bilo jasno kako je bezbrižno živjela ispunjena dobrotom i ljubavlju a imala je otprilike tisuću razloga za mržnju. Svaki put je dugo brojala nakon što bi nas tetka Ana posjetila.
A baka Maca bila je vjernica, prvo Bog a onda svi mi. Baš, baš, baš ono baš čelik vjernica.
Tetka Ana je živjela sa Željkom u maloj tvorničkoj garsonijeri. U Jajcu.
Šivala je, krojila, sužavala, širila, peglala suknje… ženama toga doba.
S cigaretom u zubima, na koljenima.
Naravno da joj nisu svaki put platili.
Uh, kako je to baku Macu boljelo. Voljela ju je ali joj je prigovarala. Molila ju je da odvoji novce za život. Vjerovala je u nju, u njezine sposobnosti, sumnjala je u šporki stari grad i navike ljudi da plaćaju. Htjela joj je pomoći a ni sama nije znala kako, pa je samo molila krunicu.
Vječito ju je proganjala pitanjima kako spaja kraj s krajem.
U Bosni se ljudi tijekom cijele godine pripremaju za zimu. Kupuju drva, režu ih, cijepaju, slažu pod nadstrešnice i u šupe, cjepkaju sitna drva za odlogu, nabavljaju ćumur… Drva nikad dosta za ljutu zimu.
Tetka Ana bila je od onih ljudi koji ne razmišljaju o nabavci ogrjeva za zimu, dok zima ne dođe. Takvi ljudi nisu opterećeni budućnošću. Oni žive sada.
Oni žive sadašnjost, ali toliko jednostavno da im zavidiš kako ti nisi uspio doći na taj nivo jednostavnog življenja. Ta prostota je zarazna i puna smijeha i ti se pitaš, kako je moguće i što ja to propuštam.
Ona se jeste bojala hladnoće i zime i ulagala je i trud i sredstva u to, ali duboko u sebi vjerovala je da je ono što je njoj mrsko, i Bogu je mrsko. Bila je bezbrižna poput balerine. U nekoj blatnjavoj kaljuži samo te poseru zbog greške i teško je ustrajati.
Ali oni koji ustraju u svojim idejama pacifizma, e oni ostaju zapamćeni po sokacima i kvartovima. Ne po ulicama i trgovima, jer to je pretenciozno.
Ona je znala da je Bog muško. Ona je vjerovala.
Ako ti moliš Boga za Sunce, On će ti dati sunce.
Ako ti moliš Boga za Putovanjem, On će ti dati putovanje.
Ako ti moliš Boga za Smislom, On će ti dati smisao.
Samo budi precizna.
Ako nisi precizna, uvijek dobiješ manje.
I samo napiši na papir svoj cilj.
A kad dođe oštra zima, svi znaju što je košava popraćena snježnom mećavom koja okuje zemlju na minus 20 na nekoliko mjeseci, pa su svi pravci prema jugu odgođeni do daljnjega,
A dragi Bog se nekako umiješa i svojim tajnim kanalima riješi problem grijanja za tu sezonu. Kupiš 5 metara, treba ti 20 metara, ali susjed odseli ili tko zna kojim putem odjednom se stvori neka hrpica od još 7 metara pred tvojom šupom pa preživiš, pa odguliš, pa odradiš, pa se ušuti.
Jedne godine baka Maca je počela pritiskati moga didu već od svibnja. Povremeno mu je zvocala:
„A ća će Ane ove godine za drva? Tribala bi na vrime mislit o ton. Sad je vrime. Lane smo joj mi pomogli. Reci joj nek ušpara koji dinar. Doće zima, ako insan nima drva, more krepat ka beštija.„
„Mace, hoću, reći ću joj, nisan lud”.
I tako iz dana u dan.
Baka pegla didu, da dida pegla svoju sestru.
Dida je pitao tetku Anu, upozoravao ju s vremena na vrijeme, je li nabavila drva.
Ona je živjela svoje, putovala, družila se, šetala, raduckala.
Ona bezbrižni tajac.
Jednoga dana tetka Ana reče da ima sto njemačkih maraka. To je umirilo didu, baku i sveprisutne meleke, anđele, ifrite i duhove koji su mirno boravili u našem plafonu. Napokon će kupiti nešto drva. To je najbitnije. Mislili su.
Nije dolazila tjedan-dva kod dide. Barem. U rujnu su se svi opušteni sreli, pijuckali kavicu, uživali u hladovini šljive, udisali mirise ruža i dvorišnog cvijeća.
„Jesi kupila drva Ane”, upita dida.
Tetka Ana šuti, uvlači dim cigarete duboko, duboko i onda ispuhuje visoko, visoko, gledajući u šljivu.
„Bila sam na misi. Dok je svećenik pričao, tako me dirnula propovijed. Bila sam kao na nekom oblaku od dobrote. I čim se misa završila, stanem pred kip Svetoga Ante odmah tik do Gospinog kipa i sklopim ruke. U košaricu za darove stavim onih sto maraka i poručim im: Dragi Sveto Anto, draga Gospe, zaštitniče dječice, Božji miljeniče, majko Božja… Evo vami ovih sto maraka. Vi ćete njih najbolje rasporediti… Znate da sam ih naumila za drva. Ako vi mislite da mi trebaju drva, a vi se pobrinite kao što ste se uvijek i brinuli. Meni je to tako teško i mrsko.”
Baka Maca, teški realista, šokirano gleda.
„Ane što nisi ostala na tom oblaku vrag ti lipi pamet popija? A di ćeš dati tolke šolde za lemozinu? O Gospe moja, Slavko čuješ li ti šta ti sestra basa?”
Pokupi šalice od kave i ode u kuću.
Dida je tada bio mrvicu razumniji. Muku muči sa ženama, sestrama, kćerkama, unukama, susjedama… Pokušava im pristupiti racionalno.
„Ane kažeš da si zadnje novce u crkvu dala?”
„Jesam, dirnula me propovid…”
„Ane, lani smo ti pomogli, ne možemo ove godine, školam djecu. Nikica studira strojarstvo u Zagrebu, Ivana medicinu.„
Zvoni telefon. Baka Maca se javlja i priča s nekim dugo; pita za zdravlje, zatim zabrinuto silazi niz basamke Slavku i Ani.
„Ane, zvao te djever iz Splita. Teško je bolestan. Pita bi li se ti i Željko preselili u Split dok nije škola krenula? Kaže da će ti ostaviti kuću ako ga budeš njegovala do smrti. I da mu javiš danas”.
Otišli su.
Anin djever Franjo nikada se nije ženio. Živio je sam u kućici iza crkve Svetog Frane, na rivi u Splitu, taman prema Marjanu. Na balkonu se čuje Splitski festival. U dvorima vječito neke kazališne predstave. Kuća nije bila velika, ali je imala debele zidine, bila je ukopana ispod ceste i okružena kućama s dvije strane. U kući nema peć, niti postoji nešto kao potreba za naložiti vatru. Uvijek zimi toplo i fino, a ljeti hladno, koliko može biti.
Nikad joj više u životu drva nisu trebala.