Iz naše arhive/ objavljeno 19.01.2014
foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
Dvadeset godina je kako smo u Njemačkoj. Mi, djeca rata. Mislim …bit će vrijeme na ovu obljetnicu sabrati se, presabrati što se da, pogledati unazad. Pa kao pri pogledu u ogledalo ocijeniti, procijeniti, što sam, gdje sam, jesam li…
Stotine pitanja pritom ispunit će moje misli. A odgovori? Zanima Vas kakvi su odgovori? Eto, sve nekako nalazi svoje mjesto, djeca dobila godine, mi isto tako, završile se škole, pronašla radna mjesta, stanovi, klubovi, poznanici, prijatelji…
K´o vjetar lišće raznese nas život po svijetu. Pa daj snalazi se, hvataj korijenje, traži drveće… Život što sličio je predugo tek kakvoj kopiji bivšeg, prijeti osvojiti sve pore mene. Počinjem zaboravljati. Počinjem se radovati. Predajem se. Počinjem živjeti.
Velim, dvadeset godina je kako smo u Njemačkoj. Raznese nas k´o vjetar suhe listove. Primiše ih/nas zelene grane novoga drveta/svijeta. Iluzija? Stvarnost? Odredih se. Primih. Život se opet vratio k nama, u mene…
…
Hvala Emile! Bilo je uistinu pravo zadovoljstvo raditi s tobom, ti dragi i daroviti čovječe. Tvoja fotka, moj tekst… užitak. Nadam se, na onom mjestu gdje ti jesi, tamo negdje izvan svih vremenskih okvira, da sve je puno boja i da, dok čekaš na nas, do mile volje fotkaš i uživaš. Neka!
Odgovor na pitanje uvijek se svodi na isto. Kažu da vrijeme liječi sve rane, da svaka rana s vremenom zacijeli. A je li zaista tako? Vjetar otkida i nosi lišće koje će naći svoje mjesto pod Suncem. No na matici grani uvijek će ostati jedan usnuli, netaknuti, neotkinuti listić koji će se kad tad probuditi i ukazati stablu na mjesto i vrijeme gdje su i kako nekada živjeli.
Odgovori bi i po mom mišljenju bili..da su svi ti doživljaji bili utkani u umjetnost i umjeće.