29. Kvirinovi poetski susreti u Sisku: laureati su Sven Adam Ewin i Silba Ljutak.
prilog: Đurđica Lasić Vuković
Sisak/ Od 6. do 8. lipnja, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Sisku, održani su 29. Kvirinovi poetski susreti – trodnevna pjesnička manifestacija koja već skoro tri desetljeća slavi suvremenu hrvatsku poeziju, donoseći spoj književnosti, glazbe i prirode u autentičnom ambijentu sisačkog kraja.
Pjesnici su se okupili na privezištu/brodu Biokovo, usidrenom na Kupi, u prostoru između dva svijeta — obale i toka, glasa i šutnje, sna i jave.
Ovog puta s još više nježnosti, dubine i svjetla, s dvoje nagrađenih pjesnika koji nas vode u dva svijeta: jedan tajanstven, šifriran, gotovo mitski — i drugi, mlad, ranjivo stvaran, a opet prepun ljepote.
Sven Adam Ewin, naš ovogodišnji dobitnik Nagrade za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, pjesnik je mnogih imena i jednoga pjesničkog srca. On piše iz sjene, ali riječima koje nas pogađaju ravno u središte. Njegova poezija ne traži svjetla reflektora, ali ga sama stvara. U njegovim stihovima odzvanja ono iskonsko — humor, bol, ironija i nježnost, sjedinjeni u glasu koji ne poznaje granice vremena ni prostora.
U vremenu koje sve glasnije viče, Ewin nas uči tišini. U dobu koje traži slike, on nam nudi riječi koje stvaraju vlastite svjetove. A Kvirinovi poetski susreti podsjećaju da poezija, i kad je anonimna, nije nimalo manje stvarna. Naprotiv — često je upravo tada najbliža srcu.
Sven Adam Ewin – pjesnik iz sjene
„Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nekʼ živi pjesma, a ne Sven Adam.“
Povjerenstvo 29. Kvirinovih pjesničkih susreta (Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković) jednoglasno je odlučilo Plaketu sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeliti Svenu Adamu Ewin.
„Već gotovo petnaestak godina književna se javnost pita koji se građanin krije iza pseudonima Sven Adam Ewin. Nagađanja su brojna, ali ni jedno ne podupire kritična količina argumenata. Taj autor piše i piše, objavljuje na internetu i tiskom, a ubogi čitatelj ne može sa sigurnošću kazati je li dotična persona muško ili žensko, mladac ili starac, ateist ili vjernik, dobar ili loš Hrvat, ljevak ili dešnjak, što voli jesti, koja pića preferira, koje je političke orijentacije, gdje je bio ’91., koja mu je najdraža boja, kako se odijeva i sl. Taj je pseudonim uzrokovao popriličnu zbrku u Republici stiha. Mnogi hoće poeziji pridružiti konkretno lice i sve što uza nj ide pa mirno nastaviti svojim putem. Čitatelji, pjesnici, čuvari tisućljetne hrvatske kulture, svi imaju svoje spoznaje o njegovu identitetu i svoje kandidate za Svena Adama Ewina. Pročitao sam ili čuo pretpostavke da bi Sven Adam Ewin mogao biti vremešni Slavonac, ali i čovjek u najboljim godinama, da je porijeklom iz Strizivojne, Đakova ili Budrovaca, da je mudri seljak, poznati pjesnik, povjesničar, žena, samozatajni knjižničar, lucidni profesor književnosti itd. Međutim, što više inzistiraju, zagonetni ih građanin Sven sve više draži. Daje intervjue, licitira brojem pjesama koje je napisao: 2014. je govorio o 1.500, 2017. o poštovanja vrijedne 3.000 pjesama, da bi se i ta cifra udvostručila do 2021. Tvrdi nadalje da mulja s godinama tako da ga „neki drže prištavim studentom književnosti, neki uščuvanim sredovječnim profesorom, a neki pak starcem od kojih 80 godina“…
Roland Barthes bi vjerojatno zadovoljno trljao ruke – njegov esej „Smrt autora“ dobio je neočekivanu potporu. Dapače uz teorijske implikacije Barthesova eseja, tajnoviti je pjesnik svojim nepotpisivanjem otvorio još jednu temu – u kojoj mjeri ime autora određuje javni status teksta u kulturama kakva je hrvatska. Lako bi se naime već površnom analizom recepcije tekstova potvrđenih ili kanoniziranih autora dalo pokazati da je stečeni status pisca nerijetko barem jednako važan kao i kvaliteta novoga teksta.
Iako su društvene mreže matično mjesto događanja njegove poezije, spisateljsko umijeće Svena Adama Ewina dokumentirano je i u Gutenbergovoj galaksiji. Dosad je tiskao osam knjiga stihova: Zmijski car (2015), Poeme – Preobrazba. Sentimentalno putovanje (2017), 175 soneta (2018) Ninočka Vasiljevna (2019), Katekizam poezije (2019), Poslije tebe samo noć (2020), Povedi me za ruku, dida (2021) i S Bogom na ti (2021). Motivsko-tematski raspon njegove poezije veoma je širok, on piše o svakodnevici i počelima svijeta, znanosti i mišljenju, ljubavi i smrti, biblijskim i profanim temama, obraća se Bogu, čitateljima, partnerici, kolegama pjesnicima, samome sebi, povode nalazi u psihoanalizi, geologiji, astronomiji, medicini… Ewinova lirska raspoloženja, ističe Josip Užarević „idu od ironije do tragedije (i obratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od lascivnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava“.
“Između brojnih odlika njegove lirike ovdje upućujemo samo na njezinu dijalogičnost Pojmom dijalogičnost mogu se obuhvatiti barem dvije odlike stila Svena Adama Ewina – izrazita intertekstualnost te potreba tog autora da tekst pjesme organizira kao razgovor subjekta i lirskoga Ti. Naš je pjesnik pasionirani čitatelj koji rado poseže za raznorodnim citatima, aluzijama i referencama. Među inim Ewinovi su sugovornici Kamov, Cesarić, Shakespeare, Matoš, Dizdar, Mihalić, Valent, apostol Pavao, Jesenjin, B. Miljković, L. Paljetak, Nazor, Slamnig, Tadijanović i brojni drugi… – istaknuo je pri dodjeli nagrade Krešimir Bagić.
Silba Ljutak – svjež glas novog naraštaja
S Ewinovom poezijom, kao njezin glasni i jasni kontrapunkt, dolazi i svježina: Silba Ljutak, dobitnica Nagrade za najbolju knjigu poezije autora do 35 godina tzv. „Mali Kvirin“. Njezina Kuća na otoku poetski je prostor u kojem stanuje glas djevojke koja poznaje nutrinu, koja otok gradi od riječi, njezino razotkrivanje gusta je naslaga odnosa majke i kćerke.
„Silba Ljutak mlada je autorica koja se pojavila sjajnim prvijencem Kuća na otoku. Riječ je o knjizi pjesama koju povezuju zajednički centralni motiv, konzistentna kompozicijsko-stihovna struktura, poetička izgrađenost i idejna utemeljenost. Centralni je motiv majke koji se metaforizira naslovnim motivom kuće. Lirska junakinja posvećuje knjigu unutarnjem dijalogu s majkom kao samoizgrađujućom instancom. Kompozicijski gledano, zbirka se sastoji od sedamdesetak pjesama, svaka je pjesma podulja i stihovana između lirskog, narativnog i besjedovnog. U poetičkom smislu, riječ je o poezije visoke razine refleksivnosti čija se metaforika stvara kroz interdiskurzivnu rešetku.“ – zapisat će u obrazloženju nagrade članovi žirija Tin Lemac i Darija Žilić
I dok se „Biokovo“ rashlađivalo, a Kupa tekla, publika se prepustila toj dvostrukoj pjesničkoj struji — jednoj što teče iz dubokih, anonimnih izvora i drugoj, novoj, što se upravo probija iz tih izvora.
Nakon svečanog otvorenja i proglašenja laureata Susreta rijekom Kupom razlili su se zvuci bluza u izvođenju Željka Đeverlije Gere, Miroslava Dimića, Vedrana Žanka, čime je atmosfera odmah dobila snažnu glazbenu dimenziju, a pjesnici Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Tin Lemac, Darija Žilić, Lana Šalat Derkač, Davor Šalat, Biserka Goleš Glasnović, Silba Ljutak, Maja Marchig, Bogdan Arnautović, Sanja Domenuš, Marin Kos, Siniša Matasović,Branko Tompić, Željko Maljevac, Petra Sigur i Đurđica Vuković spustili riječi u vodu i u krošnje rascvjetanih lipa dugo u noć.
U subotu, 7. lipnja program je preseljen u Kulturno-povijesni centar SMŽ, gdje su održani razgovori sa Žarkom Paićem na temu Umjetnost i tehnosfera, razgovor je vodio Tomislav Škrbić, slijedila je promocija časopisa Riječ. Istog poslijepodneva pjesnici su govorili stihove, a pridružili su im se i pjesnikinje Lidija Bajuk, Marija Lamot i Senka Slivar u Letovaniću. U divnim pokupskim čardacima obitelji Škofač, obgrljenim rascvjetanim ružama, iznjedrena je intimna veza riječi, pejzaža i graditeljstva.
„U hladovini, između drvenih pokupskih kuća, promatram lipanjsko cvijeće. Sitne ružice uz klimavi plot, žarko crvene penjačice uzrasle uz trijem i oko prozora s bogato vezenim šarenim jastucima koji se zrače na suncu. Vitice padaju, puna ih dvorišta…U tom dekoru, uočih domaćina. (S) lakoćom opisuje detalje o tradicionalnoj gradnji, etno baštini, godinama. Vidi se da jako dobro zna o čemu govori nenametljivom mimikom lica, dozirano toniziranih mišića, bosonog. Stoji posve opušteno na starim opekama, stopala mu upijaju ugodnu toplinu ljetnog podneva i vlažni dodir prošlosti…“– opisala je pjesnikinja Senka Slivar susret s Letovanićem, selom pokraj Kupe i Juricom Škofačem koji nas je proveo kroz etno zbirke smještene u pokupskim čardacima.
Završnica se dogodila u nedjelju, 8. lipnja, u rodnoj kući Josipa Severa u Blinjskom Kutu gdje se razgovaralo, popila po jedna „ljuta“ za pjesnikovu dušu.Kao da se desio onaj Severov sih „svuci svoj pristojni izraz“ i pjesnikova soba/kuća se rascvjetala.
Kvirinovi poetski susreti, od 1996. godine, nose misiju promicanja suvremenog pjesništva kroz sinergiju kulture, prirode i grada. Ovogodišnje izdanje potvrdilo je tu formulu – amalgam, gdje se svečano otvaranje na vodi, razgovori i nastupi sudionika stapaju s arhitektonskim i prirodnim ambijentima, nudeći publici radost ne samo stihom, nego i atmosferom.
Ovi Susret nisu bili mirni književni nastupi – već živa, pulsirajuća zajednica u stalnom dijalogu – s publikom, s prirodom, glazbom i prostorom. Svaka lokacija dala je stihovima i dodatni ton – blago gibanje vode, povjetarac u Letovaniću i jutarnja rosna tišina u Blinjskom Kutu.
Završili su 29. Kvirinovi poetski susreti!
Sven Adam Ewin bio je među nama!? Da!
