piše: Štefica Vanjek
Ljeto je konačno stiglo, vrućine nas tjeraju na zrak. UV indeks je kažu visok i opasan za kožu. Izem ti UV, kako ga nisu otkrili u mojoj mladosti kad sam u podne morala motikom udarati okopavajući krumpir i kukuruz. A motika veća od mene, samo što me nije opalila po čelenki zbog tvrde i suhe zemlje. I nekoliko puta sam se skljokala u nesvijest od dehidracije i sunčanice, malo su me smacali vodom, i vozi dalje.
Da smo znali za UV indeks on bi bio razlog da ga predočimo roditeljima za bijeg u hladovinu i čitanje kradom ljubića. Ma ne žalim se ja na ono vrijeme, s nostalgijom ga se sjećam i rado bih to ponovila. To su bila druga vremena, tada su se ljudi družili i zajedno odrađivali zahtjevnije poslove. Jer, kao što znate, nije bilo ove današnje sve moguće mehanizacije, samo kravice, a konji su bili bogatstvo (I da, ne sramim se reći da mi je u onoj državi bilo lijepo pa neka me i zovu jugonostalgičarkom oni koji se nisu tada ni rodili, pa ni ne znaju kako je lijepo osjetiti stalni napredak. Stvaralo se tada za razliku od danas kada životarimo, ne samo umirovljenici nego i mnogo mladog svijeta).
Danas idem na sunce s velikim slojem kreme zaštitnog faktora 50, a na sunčanje tek iza 17 sati. Unatoč svem oprezu ipak sam dobila alergiju na sunce pa mi je koža tijesna i svrbi da bi ju rado kao zmija promijenila (možda je zlopamtilo koža ipak zapamtila ona prženja u mladosti).
Na more sam ponijela knjige za razbibrigu, jer ja sam ipak knjiški moljac pa ih volim žvakati. Malo sam se preračunala, pa sam knjige vrlo brzo prožvakala. A, kako to biva i “besposlen pop i jariće krsti”, zasjela sam na internet, a tamo majko mila čuda svakojaka (mada se čudima više ne čudim). Čitam novine, a tamo svugdje iskače riječ „volontiranje“. Čitam i ne vjerujem što neke uvažene face nazivaju tim pojmom i tumače kako njima paše.
Mislila sam da me stari “švabo” (Alzhaimer) ipak posjetio pa sam zaboravila značenje, ali zato je „guglek“tu, kako kaže moja prijateljica Đurđica, on sve zna. I pazite, nisam skrenula, „guglek“ kaže da riječ volonter dolazi od francuske riječi „volontaire“a označava osobu koja besplatno obavlja neku službu, dakle volontirati znači besplatno služiti. Odmah sam se sjetila svog volontiranja u ustanovi u kojoj sam radila 47 godina, od toga dvadestak godina sam u slobodno vrijeme radila za dobrobit ustanove i zaposlenih bez ijedne ondašnje lipe i dinara naknade, bez ijednog sata prekovremenog, ili slobodnog dana, sve na uštrb svoje obitelji i svog vremena. Danas kada sam u mirovini nitko me se ni ne sjeti (Sada sam svjesna koja sam glupača bila, tako nazivaju marljive i požrtvovne, drugi su bili pametni. I ne, ne tražim od nikoga ništa, samo konstatiram). I danas bi bila filantrop i volonter pomažući drugima u bolesti i nemoći da i sama ne trebam nekog volontera da me zamijeni u nekim poslovima (jer sam se, kužite, previše potrošila za druge, sada dolaze na naplatu svi ti stresovi, vrag odnio stres i tko ga je izmislio, i povezao sa kojekakvim boleštinama).
Razrogačenim očima (koliko mogu biti razrogačene jer još malo kapci će mi potpuno poklopiti vidokrug pa ću kao krtica tapkati u mraku, i pomalo nagluha neću čuti sve, bolje za mene manje ću se ljutiti na kojekakve nepravde) čitam, kolika je naknada za nazivaju to volontiranje u pojedinim gradskim upravama. I ´em ti državu u kojoj na prvoj sjednici bez srama treba se riješiti problem plaće gradonačelnika, normalno ne na manje, nego na tri puta veću. Pa, on ipak ima tri puta veće potrebe od onoga tko ga je birao na to mjesto i već na prvoj sjednici daje do znanja da treba puno potrpati u vlastiti džep, a za ostalo „lako ćemo“.
Oči mi ispadaju od nevjerice, ali zato onima kojima bi trebale ispasti ni ne trepću jer su i oni sebi namijenili ogromne plaće (´m ti zakon i onog tko ga je pisao i prihvatio, ali tako to biva kada zakone donose oni koji nikada nisu radili na terenu, a još manje žele prihvatiti sugestije struke). Profesori koji imaju tri puta manje plaće, a deset puta veću odgovornost moraju štrajkati za malo povećanje sirotinje (manje od naknade za volontiranje) pa tako ispada da su prosvjetari veći volonteri od naših samoprozvanih volontera. Rezultat takvog odnosa prema prosvjetarima, kako od države tako i od veleučenih roditelja koji misle da su pametniji od onih koji su studirali struku – nemaju ove godine ni jednog studenta za predmete fizike, kemije i još nekih teških studija, pa će nam hrvatski predavati indijci, koreanci i drugi narodi, a naši će mladi studirati pravo jer treba sve više odvjetnika da brane lopove.
Nakon što su se mediji raspisali o volontiranju uzburkali su se duhovi u vlasti pa su volonteri malo dobili po prstima, kao ono (no, no, to raditi dok mi ne kažemo da se može, neka se malo smire duhovi pa ćete onda raditi što hoćete, ipak smo mi na vlasti). Afere s korupcijom i prevarama skaču kao skakavci kod Knina ali tako brzo i odlaze u zaborav. I nikom ništa, nitko ne vraća oteto. Samo čekam kada će početi bježati iz zemlje kao štakori s broda koji tone.
Pitam se, tko će ih primiti u svoju državu da operu lovu kao što je pokušala Ukrajinka koju su neki dan kod nas ulovili s milijunima u torbi. Sigurno je u toj torbi i eura koje smo mi ludi narod izdvojili za pomoć napaćenom narodu, dok naši umirovljenici prekapaju kontejnere (točna je izreka da je rat nekome rat, a nekome brat, ´m ti onoga tko ga je izmislio i prvi započeo).
Ma mogla bi razglabati o mnogo čemu do besvijesti ali to je kao pseće lajanje na mjesec, uzalud! Zato, idem volontirati u hladovinu i pomagati svojim istrošenim koljenima.