POPODNEVNI ČOVJEK

piše: Kitana Žižić

Neću vam lagati. Zašto i bih kad se dobro družim sa svojim godinama.

Dok čekam da mi s južne polutke doleti kćerka s njenim mezimicama razmišljam da će mi se za dva tjedna prikrasti sedam „banki“, zaokružit ću sedam desetljeća.

Ne osjećam se tako staro. Možda mi u očima ne sija nekadašnji sjaj, ali to je zbog mrene. I u srce mi se svaki dan oštrica boli duboko zarine, ali to je zbog smrti supruga. Srećom imam mlado srce koje se ne predaje lako. Okružena sam brojnom rodbinom naraslom u nekoliko posljednjih godina za priličan broj novih snaga, što donosi more ljubavi i planine odgovornosti. Odgovornosti doživljene kao blagoslove koji te odmiču od ponora tuge. Zaokupljaju te silinom do tada nepoznatih emocija i podare novu neiscrpnu energiju.

Blago onima s velikom obitelji. Neusporedivo im je lakše nositi se s bremenom života. U tužnim danima odana obitelj kao i prava prijateljstva velika su utjeha i pomoć, ali kad te pogledaju tople očice djece tvoje djece, srce zapleše u ritmu sreće.

Danas sam u obilasku gradom srela dobrog poznanika i poslovnog partnera koji mi to odavno nije. Ne samo zbog toga što je tvrtka u kojoj sam radila na prevarantski i podmukli način prekinula dugu suradnju s njim, već i zbog moje mirovine, koja mi uredno „sjeda“ na račun već više od šezdeset mjeseci.

Vidjeh ga u društvu nepoznatog muškarca te kad ulovih njegov pogled, nasmiješih mu se premda sam mislila da me neće prepoznati. Veliki šešir me štitio od paklenog sunca, naočale zatamnjene krile mi oči, a ono malo kose što je virilo iz šešira imalo je neku drugu boju. Ali me prepoznao, čak me imenom zazvao, priznavši da ga je zbunila sijeda kosa na prvi pogled.

Otkud sijede na mladom licu?“, zapitao me laskavac jedan i tvrdokorni neženja.

„Što meni laskaš? Trebao si laskati djevojkama kad je bilo vrijeme za ženidbu. Što se kose tiče tek sam sada prirodna. Otkad su filmske i glazbene dive najavile rat lažiranju godina, eto i mene u Klub osviještenih žena!“, odgovorih.

Iako moram priznati da sam i sebe iznenadila. Nikada nisam ni pomislila da ću se odreći tople boje pečenog kestena. Krala sam godine, ali nisam lagala o njima. Redovno bojanje kose lagalo je umjesto mene.

Promjena je došla sama od sebe. Doduše, pomogla je korona, jer kad sam se vratila iz posjeta Australiji baš u vrijeme početaka Covid ludila, zatvorila sam se u kuću na duže vrijeme. Onda su bili otežani odlasci pružateljima usluga te dva, tri mjeseca nisam kupovala boju za kosu. Mogla sam to riješiti u kućnom aranžmanu ali čemu kad me skoro nitko nije ni viđao osim supruga i posjetitelja supermarketa. A mužu sam bila i s takvom kosom ispremiješanih boja lijepa.

Jedino je unuka bila preneražena:

„Nona, tako izgledaš puno starije. Budi opet moja lijepa nonica bobica.“

„Vidjet ću. Nisam se ni ja navikla, ali navikavam se. I namignem ogledalu, ono meni ne.“

I trebalo mi je izvjesno vrijeme. Kako svima udovoljiti, pitala sam se. Pomoć je stizala s raznih strana, mene podsjetilo na rečenicu iz Alkemičara. „Kad nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da ti u tome pomogne.“

Nisam željela promjene koje donose godine, pa tako ni bisernu kosu, ali sam se intenzivno zamislila nad Trećom dobi. Prijateljica mi je poklonila neke zanimljive knjige kad je sređivala pozamašnu biblioteku, možda najveću privatnu u Splitu, nakon iznenadne smrti voljenog supruga. Mnoga vrijedna djela donirala je na razne adrese znajući koliko veliku upotrebnu vrijednost imaju i koliko bi njen dragi bio itekako suglasan s njenom odlukom. Na red su došle i drage joj osobe, odane i njemu i njoj te zahvalne za lijepu uspomenu na njega.

Tako sam došla u posjed knjige koja mi je nudila brojne odgovore na pitanja rojena u mojoj glavi. „Učimo starjeti“ Paula Tourniera iz biblioteke Oko tri ujutro. Taman u vrijeme buđenja iz prvog sna dok mi se kapci ponovno ne spuste.

U jednoj od svojih prvih kratkih priča (već sam bila umirovljena) podijelila sam svoje čuđenje, pomalo i zebnju, kad mi je zetova majka ispričala bratovo iskustvo na samom početku zaposlenja.

Stariji kolega doktor upitao ga je iznebuha: „Što ćete raditi kad odete u mirovinu?“

Mlađi se našao u čudu i zabezeknuo se: „Pa tek sam se zaposlio!“

Danas znam da je to bio mudar savjet nekoga s iskustvom.

Tournier tvrdi da „ne starimo u prvom redu zato što smo živjeli određeni broj godina, ostarimo zato što smo napustili svoj ideal. Godine naboravaju kožu, odricanje ideala naborava dušu…“

A Jung: „Ono što je mladost nalazila vani, popodnevni čovjek valja da nađe u samome sebi.“

Prioritet je rad u sebi, ne na sebi. Samo će nas unutrašnje bogatstvo produbljivano u vrijeme mirovine, čuvati od dosade, dati nam pravi smisao trećoj dobi: smisao osobnog procvata. Nažalost, današnje tako površno vrijeme, do banalnosti dovedeno bivanje, mladog čovjeka stavlja u centar svega, ideal mladosti na pijedestal.

Kako se tek u devetnaestom stoljeću pojavom Charlesa Dickensa s njegovim popularnim djelom „Oliver Twist“, pokrenula lavina zanimanja za djecu bez roditeljske skrbi, siročadi izloženoj patnjama i kriminalu uslijed nehumanog ponašanja prema njima tako i danas raste svijest o potrebi adekvatnije brige o starim ljudima.

Dramu prilagođavanja mirovini naročito teško podnose ljudi visoke profesionalne svijesti, nenavikle na dokolicu tijekom građenja karijere. Izlazak iz rutine mnoge dezorijentira. A upravo starija dob nudi priliku širenja znanja i iskustva i bavljenja onim za što ranije nije bilo vremena. Stoga sjeme osobnog sazrijevanja treba sijati tijekom cijelog života da spremni dočekamo starost. Podržavam sretnu evoluciju u odnosu na mlade, ali sada sličnu treba ostvariti i s obzirom na ljude starije dobi. Ne samo u njihovom interesu već i u interesu čitavog društva kako bi poraslo u ljubavi.

Umjesto intervencija plastičnim i inim operacijama kako bismo prevarili godine, nošenjem neprikladne odjeće ne bismo li i sebe prevarili onako utegnuti, izlaganjem rigoroznim dijetama, padanjem u depresivne epizode,… zastanimo i osvijestimo prioritete. Nitko ne može biti nevoljen i na teret obitelji i društvu, osim ako sam sebe ne doživljava tako te biva tretiran bez poštovanja. To ga onda boli te se egoistički hvata mladenačkih iluzija ili svoje djece nadajući se tako sačuvati dio svoje mladosti. Umjesto da osvijesti svoju vrijednost i poradi na tome da bude ono što jest.

O starosti se govori kao o dobi iz koje su nestale strasti. Odsutnost strasti je anticipirana smrt, što se zaista i događa u najdubljoj starosti. To je onda već neizbježno propadanje. Da isto izbjegnemo, problem uspješne mirovine rješava se mnogo ranije za još zdrava umirovljenika. Snaga mu se smanjuje, bolesti mogu naići, ali u grudima sačuvano živo srce ima sposobnost ljubavi i potrebu osmišljavanja života u poodmakloj dobi.

To je ispravan put skladnog suživota svih generacija. Da ne spominjem kako su raniji naraštaji neusporedivo više cijenili stare ljude, smatrajući kako mnogo od njih mogu naučiti. Njihova mudrost mnogima je bila zvijezda vodilja kad god bi se sudarili s brojnim preprekama i izazovima života.

U današnjem suvremenom društvu starije osobe su nerijetko na marginama zajednice te se uz njih vežu različiti stereotipi i predrasude, koji rezultiraju dobnom diskriminacijom. Oni koji su joj izloženi moraju ravnopravno sudjelovati u borbi protiv nje s drugim čimbenicima da vrate nekadašnji status u društvu koji im pripada.

4.5 2 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments