Iz naše arhive/ objavljeno 30.03.2018.
tekst i foto: Ruža Čulo
1992. nakon napada na moje selo, u kojem nisam bila već skoro dvije godine, napisala sam stih u kojem govorim da bih se voljela naći na užarenoj cesti kad se sa zvonika bijele kapelice oglasi podne i osjetiti onaj osjećaj pripadnosti samo onom „prvom“, svom najdražem domu.
Ovu riječ „prvom“, urednik tadašnjeg lista Tomislav, koji je objavio tu moju pjesmu, prepravio je u „pravom“ i tako objavio.
To me onako mladu malo uvrijedilo, ali kako je čovjek mogao znati da smo mi obiteljski odselili kad sam ja imala nepunih sedam godina i da sam imala dva doma, onaj prvi, rodni, u Rujanima i ovaj novi, tu u Kraljevcu kod Zagreba.
I što je pjesnik htio reći, ne zna to nitko pa ni taj urednik poezije koji je meni mladoj početnici, van „faha“ udijelio toliku čast i objavio moju pjesmu. Osjećala sam se kao da sam dobila glavni zgoditak na lotu, čovječe!
Moje selo, kao i svako drugo ima svoju cestu, onu glavnu.
Na njoj smo čekali autobus kojim bi se odvozili i dovozili iz Livna, iz tako željene kupovine, izlaska. Cestom bi išli na misu u širokim skupinama, svatko sa svojim društvom, što je također bio izlazak i prilika da se lijepo uredimo i podružimo.
Cesta nas je vodila u seoske dućane koje smo u ono vrijeme zvali zadruga. Zadruga je bila izvor veselja za nas djecu jer bi kupovali svoje: ribice, čokoladice eurokrem, kolu i pipi…
Ana i ja bile smo jedne od prvih Rujančanki koje su cestom provozale svoje koturaljke, što su nam ih ćaće donijele iz Njemačke i pravile se važne. Cestom smo išli na sprovode, mise na groblju i kasnije, u mladosti i u seoski kafić.
Na toj smo cesti čekali svoje voljene da se vrate kući. Znali smo kad očevi dolaze iz Njemačke pa smo ih mi djeca čekali s tačkama za njihove prepune kofere. I nisam se, nisam previše veselila koferima, iako sam znala da u njima ima svega za mene, ja sam se veselila ćaći, najviše ćaći svome.
Tom cestom sam svake godine, dolazila i odlazila u Rujane, barem jednom godišnje i u dolasku bi mi redovno srce zaigralo, a u odlasku bi redovno zastalo.
U mome selu ima cesta, glavna, uska je prilično, ima dva traka i asfaltirana je. Koliko se sjećam negdje 1980. godine i nakon toga nije obnavljana.
Na njoj su 1992. četnici slomili zube, zahvaljujući hrvatskim braniteljima i Mariju Nađu, momku iz Slavonije (heroj!).
Bezbroj je priča utabano u njoj, u mojoj seoskoj cesti.
Ona je moja odskočna daska, ona je moja pista jer ja sam na njoj uvijek, baš uvijek spremna za let!