piše: Milan Rajšić
“Čovjek se ne rađa, jednom i zauvijek, onog dana kad ga je mati donijela na svijet, život ga tjera ponovo i ponovo – mnogo puta – da se sam ponovo rodi.” *)
Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led.
Makondo je onda bilo selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali reke čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka praistorijska jaja.
Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom.
Svake godine u martu jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume.
Prvo su donijeli magnet.
Jedan krupan Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom mudrih alhemičara iz Makedonije.
Išao je od kuće do kuće, vukući sa sobom dve metalne poluge i svi su zapanjeno gledali kako kazani, šerpe, kliješta i mangali padaju sa svojih mesta, kako građa očajnički škripi pri pokušaju da se iz nje izvuku ekseri i zavrtnji, kako se ko zna kada izgubIjene stvari pojavljuju tamo gde su bile najviše tražene i u silnom rasulu vuku za Melkijadesovim magičnim gvožđima.
“Predmeti imaju svoj osobni život«, izvikivao bi Ciganin grubim glasom, »stvar je u tome da im probudiš dušu.«
Hose Arkadio Buendija, čija je bujna mašta uvijek išla dalje od obdarenosti prirode, dalje od čuda i magije, mislio je da se pomoću ovog nekorisnog otkrića može iskopati zlato iz zemlje.
Melkijades, koji je bio pošten čovek, upozorio ga je: »Ne služi ono tome.«
Ali Hose Arkadio Buendija tada nije vjerovao u poštenje Cigana, pa je mazgu i par jarčeva trampio za dve magnetirane poluge, Ursula Iguaran. Njegova žena, koja je, da bi uvećala okrnjenu očevinu računala s tim životinjama, nije uspjela da ga odvrati. »Uskoro će nam preteći zlata da popločimio kuću«, uzvratio je njen muž.
Mjesecima se upinjao da dokaže opravdanost svojih nadanja…
******
Da svatko ima svoj sjever i svoj siromašni jug, svoj zapad i svoj nesretni istok, znaju i vrapci na drvetu jorgovana ispred kuće.
Da svatko ima svoj Makondo, selo sa desetak trošnih kuća od blata pokrivenih trskom, e to ne znamo ili se mudro pravimo da ne znamo.
Moj prvi Makondo, na našim južnoslavenskim, zapadnobalkanskim, hrvatskosrpskim, srpskohrvatskim, jugoslavenskim i konačno, hrvatskim prostorima, posjetio sam samo dvanaest godina nakon što je Gabova, “Sto godina samoće”, došla u ruke čitatelja.
Kninska krajina je bio moj prvi, “naš” Makondo.
Desetak siromašnih kuća, u kojima desetak kvadrata dijeli pet-šest ljudi i ako je sreće, jedna krava i malo tele.
Buendije, sljedbenici balkanskog boga Marsa, su u to vrijeme bili Srbi.
Sve su oni znali, ali su rado dočekivali poštene Cigane iz Beograda, da im pokažu prvi magnet, dalekozor, a prije svega led.
Vremenom se puno toga promijenilo i prije desetak dana putujući po kninskoj krajini, vidim novi Makondo.
Sad je to tek dvije-tri kuće sa stotinjak kvadrata, a u kojima ne živi nitko.
Sve je i dalje u znaku boga Marsa.
Buendije su i sada pukovnici, ali Hrvati.
Sve oni znaju i nestrpljivo čekaju poštene Cigane, ovaj put iz Zagreba, koji im još uvijek otkrivaju toplu vodu i led.
U prvih trideset i dva kilometra, koji većim dijelom vode dobro očuvanom cestom, koju je još prije 200 godina izgradio jedan od poštenih Cigana, po imenu Napoleon, srećemo slovom i brojem: jednog čovjeka (1), pedesetak ovaca (50), dvanaest (12) njemačkih motorista, jednu (1) trgovinu, jednu (1) školu, ni jedan (0) restoran, ni jedno (0) prenoćište, ni jednog (0) autobusa…
Sljedećeg dana dalje. Nada umire posljednja.
Močda je bolje u Cetinskoj krajini. Pa od tamo su Gospa sinjska, alka, Peručko jezero, Bulj, Milanović…
Malo sutra. Nakon 38 kilometara hodanja uz istočnu obalu jezera, samo tri čovjeka, pedesetak kuća, petnaest poludivljih magaraca.
Trgovina, kavana, restorana, autobusa, škola i sličnih, za život potpuno nevažnih stvari, nula.
Nula, apsolutna nula.
Da nije baš tako crno kao što izgleda, pobrinuli su se pošteni Cigani, ostavivši posvuda mogućnost da se vidi led.
……
U Hrvacama i Sinju (gradu, ne krajini), vraćamo nadu u život, uživajući u nepodnošljivo ugodnoj lakoći življenja.
Sve stolice u pedesetak (!!??) kavana zauzeto, govor vesel i živahan, tržnica mala ali ohoho. Žene elegantne i lijepe, baš lijepe, vraški lijepe.
Muškarci za glavu viši i mogu me u zubima nositi, a uz to još i nemaju pivski trbuh.
Ukusni arambašići u prvim ovogodišnjim listovima kupusa. Maja jajara (tako piše na vizit karti), zaviruje mi u novčanik, glasno govoreći: “…ima se bogami, ima…”, a istovremeno pozdravlja stare mušterije i drsko: “…a što s’ se stiša…”, vabi nove kupce.
Teška srca napuštamo grad uživancije.
Pravac nova krajina.
Ne, ne, nećemo prema Drnišu. Dogodine, u rujnu, ako bude sreće i zdravlja, od Knina preko Drniša, Perkovića i Ravnih kotara…
Imotsku krajinu, novi Makondo, svima poznat iz Raosovih “Prosjaka i sinova”, ni ne treba posebno predstavljati.
Od Aržana do Imotskog, nema što nema, stotine i tisuće kuća, desetci kilometara obrađenog bogatog Imotskog polja. Grozdovi kao u Bibliji, dvojica ga moraju nositi. Smokve se savile do zemlje. Spomenik mercedesu, jedini na svijetu. Narodnjaci praše sve u šesnaest. Pizza i hamburger postali zaštitni znak za Sinove. Prosjaka ni u tragovima. Svi razgovorljivi i susretljivi. Diskretni šarm, (sna)lažljivih, kako sami sebe zovu.
Naglasak molim, na lažljivih. Tako vele Imoćani, ja samo bilježim.
Zeleno, Modro, Crveno i desetak manjih jezera.
Biseri im nisu ravni po ljepoti.
Pravac Bosna i Hercegovina. Čovjek sad ima i mogućnost izbora: hoće li preko Vinjana Donjih pa u Posušje, Široki Brijeg ili preko Vinjana Donjih pa u Grude, a onda za Ljubuški ili za Međugorje.
Odlučujemo se za Grude, nadajući se sresti Mamića, naj naj hrvatskog desperadosa svih vremena, izuzme li se Jovo Čaruga, koji je ionako Srbin.
Grude ugodne, suprotnost svemu u pet dana viđenom. Vidi se da je ovdje led odavno pronađen.
Kroz selo Mamiće prolazimo, Mamić na službenom putu ili na medenom mjesecu, s jednom od bezbrojnih žena.
Dvadesetak kilometara hodamo kroz Bosnu i Hercegovinu, a nigdje, pa ni na graničnom prijelazu, nismo vidjeli ni jedno obilježje samostalne nezavisne države.
Ni zastave, ni grba.
Jedna druga zastava i jedan drugi grb nas pozdravlja za dobar dan, laku noć, dobro jutro.
E, to nešto drugo ovdje se zove Herceg Bosna. Glavni grad je Mostar, a Grude administrativni centar. Široki Brijeg je hercegovačka Atena.
Ljubuški kraj, samo dodirujemo. Dovoljno da se vidi u kojoj Makondo se tamo živi.
Desetci spomenika na kojima dominira sjećanje na 1944. i 1945.
Stotine i tisuće prezimena, najčešće iz jedne obitelji.
Teško će biti ovdje ikada otkriti led.
Teško će biti, preskočiti vlastitu sjenu
Svaka stota vrtača obrađena. Prekrasne slike.
Zlatno žuti duhan, koji će, jer petstotina kilometara u krug nema otkupne stanice, ilegalno završiti negdje između Dubrovnika, Beča, Minhena i Beograda, via Zagreb, Sarajevo i Osijek.
Zelene smokve prepune slatkih plodova, koje nitko ne sakuplja, ne suši, ne pravi marmeladu, jer nema mlađih od sedamdeset, a rijetki među njima i pokretni. Tamno plavi ogromni grozdovi iz kojih ce poteći blatina, pa ugodno kliziti niz grlo.
Iz većine vrtača izđikala nova niska šuma, raj poskocima. Nova disciplina i mjera hrabrosti: tko ima petlju zakoračiti u vrtaču, dobije Domovnicu.
U Međugorju ništa (puno) novo. Samo su Buendije, odavno prestali biti pukovnici. Lijepše i ugodnije se osjećaju u popovskim kutama.
A u Makondo međugorskom: hodočasnici hodočaste, bosi, na koljenima ili hodajući unatraške; trgovci prodaju sve što čovjek ne treba; stotine svećenika još uvijek otkrivaju led; Poljaci i Italijani dominiraju među hodočasnicima, a ne fali ni Koreanaca, Indijaca…
Nisam primjetio nikoga iz Timbaktua, Trantalije i Tunguzije.
*****
Sto godina samoće, na Vratima od utrobe, Hrvatskog boga Marsa, trajalo tako osam dana.
Ni danas, par mjeseci kasnije, nije mi jasno, jesmo li mi bili šokirani upoznavanjem i viđenjem leda ili su žitelji različitih Makondi, bili fascinirani da još uvijek ima poštenih Cigana koji će im iznova prodati priču o ledu.
*****
“O, lijepe moje slatke lutke! Svi smo mi igračke u bazaru civilizacije! Svirači, dame, noćni desperateri, paralitici, svi se mi mičemo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u smeće!” **)
“Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju
nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.
Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.
Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.
Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto
u očima onih koji ne znače ništa.
Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.
Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.
Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.
Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće” ****)
*) Gabriel Garcia Marquez
**) Miroslav Krleza
***)Mirko Kovač