Joso Špionjak
U sjaju toga zlatnog Listopada,
rodio se dan ko stvoren za nas.
Kročiš po stazi, nježna i mlada,
a u zraku zvonki čuje ti se glas.
.
U očima tvojim svitanje plamti,
ko rosom umiven rađa se dan.
Iskonski prizor moje srce pamti,
a ruka nebeska tkala je naš san.
U sjećanju osta veliko veselje,
rod i znanci što se odazvaše.
Kroz pjesmu se izricale želje,
u čast bračne zajednice naše.
Treba imati skromnost prosjaka,
da osjetiš kako ljubav piše stih.
Gle, mene darova godina svaka
i zahvalan brojim četrdeset njih.
Svaki taj stih ima priču neku –
radost, suze, čak sudbine dah.
I kad nam dotakne dušu meku,
to životu daje jedan novi mah.
Ljubav je dijete mudrosti vječne,
iznjedrena tiho, bez buke i graje.
Neumorna kao brze vode riječne
i po volji Tvorca u vjekove traje.