piše: Ruža Zubac-Ištuk
– Od danas ćete imati još jednog učenika u razredu – rekao je razrednik smirenim glasom svojim učenicima. Antun je dobar i vrijedan dječak. Molim vas, upoznajte se s njime i pokažite mu slobodnu stolicu u učionici.
Antun je nepomično stajao pokraj razrednika, zbunjen i izgubljen, kao da očekuje kaznu. Prišlo mu je nekoliko učenika i rukovalo se s njime, ali mjesto pokraj svojega nitko mu nije ponudio osim Ivane. Činilo mu se da je to odradila iz sažaljenja, dok su joj se mnogi podrugljivo smješkali, pa se osjećao još tjeskobnije.
Unatoč tomu, Ivanino i Antunovo prijateljstvo svakodnevno je postajalo snažnije. Počeli su zajedno odlaziti na sladoled kada bi ga imali čime platiti, sjediti u parku i otvoreno iznositi svoje mišljenje o događajima u školi i društvu, o pročitanim knjigama, preporučivati filmove… Ivana nije krila da je pronašla pravog prijatelja, no njezina iskrenost nije pomogla da ga drugi učenici prestanu izbjegavati i počnu prihvaćati kao ravnoga sebi.
– Zašto se tako ponašate prema Antunu kad on to ne zaslužuje? – često je postavljala pitanje vršnjacima i ostajala bez odgovora, ali ne i bez podsmijeha. Počela je sumnjati da svi znaju nešto što ona ne zna, ali od prijateljstva nije odustajala.
***
Školska godina proletjela je brzo, ali kraj školskim obvezama nije obradovao Ivanu. Tješila ju je pomisao da će se družiti s Antunom, ali on je nestao iz grada prije podjele svjedodžbi. Djevojčice iz razreda pronijele su glas da je Antunova majka uzela godišnji odmor i otišla u neki primorski grad skupljati za turistima smeće, čistiti hotelske nužnike; da je Antun nestao s njom u potrazi za nekim poslom.
– Nije sramota pošteno raditi i živjeti – proturječila je vršnjakinjama. -Vratit će se snažniji, bogatiji životnim iskustvom, tijela preplanuloga na suncu o čemu vi samo možete sanjati.
– Nadaj se! – dovikivale su za njom.
***
Početkom rujna veliku radost podarili su Ivani školsko zvono i široki Antunov osmijeh. Čekao ju je u školskom dvorištu.
– Bože, pa ti si narastao! Neočekivano izdužio! Viši si od mene! – ushićeno je nabrajala grleći ga kao da su sami na svijetu. -I proljepšao si se! Preplanuo na suncu! Postao si pravi ljepotan.
Antun se smješkao očaran njezinim riječima i izgledom, ali ni riječ nije izgovorio. U očima mu je treperila bojažljivost, uzmicao ponos. Zajedno su ušli u učionicu i sjeli u istu klupu. Željela ga je pitati gdje je bio cijelo ljeto, zašto joj nije pisao, barem poslao razglednicu, kako mu je mama, no uspjela je suspregnuti plimu pitanja. Gledala ga je s nevjericom i pokušavala objasniti sebi kako se onaj sićušni, plašljivi dječak pretvorio preko ljeta u lijepog, zgodnog mladića.
– Antune, bez šale, najljepši si i najzgodniji dječak u razredu. Mnoge djevojke neće ti odoljeti.
Njezini komplimenti uvijek su samo zbunjivali Antuna, tim više, jer im je vjerovao.
– Molim te ne pretjeruj. Postaje mi neugodno.
– Pogledaj, sav ženski rod u razredu gleda samo tebe i topi se kao kuglica leda na suncu. Osvrni se barem jednom oko sebe.
– Ako je istina što govoriš, od danas ću imati još manje prijatelja u školi.
– Imat ćeš mene, ali nisam sigurna hoću li ja imati tvoje rame za plakanje kada budem u neizbježnom sukobu s roditeljima i sa sobom. Ti se sa svojima nikada ne svađaš. Kako?
– Pssst… Ulazi razrednik. .
Nikada Ivana nije razgovarala s Antunom o njegovim roditeljima. Saznala je da njegova majka radi u gradskoj čistoći; da stanuju u baraci na kraju grada; da godinama čekaju „državni“ stan za socijalno ugrožene obitelji, ali tome nije pridavala važnost. Nekoliko puta pozivala ga je na ručak, s namjerom da upozna njezine roditelje, ali uvijek je pronalazio uvjerljiv izgovor pa je odustala.
***
Primicao se Ivanin rođendan. Planirala ga je proslaviti skromno, s najboljim prijateljima, ali nije bila sigurna da Antun neće naći uvjerljiv razlog za nedolazak.
– U subotu slavim rođendan kod kuće. Molim te, ne izmišljaj ispriku… – šapnula mu je na satu Matematike.
– Potrudit ću se, ali vjerojatno ću morati… – odgovorio je riječima u kojima nije bilo iznenađenja, oduševljenja ni radosti pa nastavio rješavati zadatak.
– Ivana, pročitaj rješenje petog zadatka – u nezgodan trenutak uskočio je profesorov glas.
Baš kad je htjela priznati da zadatak nije ni pokušala riješiti, Antun joj je podmetnuo svoju bilježnicu iz koje je pročita rezultat.
– Hvala, nisi morao!
– Ali jesam – odgovorio je umiljato pomirljivo. – Mogli bismo poslije nastave na sladoled, ja častim…
– Hvala. Nemam vremena – odgovorila je neistinom, brzo spremila knjige u torbu pa požurila niz školski hodnik.
– U koliko sati? – doviknuo je žureći za njom.
– U dvanaest! Ako ne budeš smislio uvjerljivu ispriku!
***
Čim je došla kući, bacila je torbu iza ulaznih vrata i ušla u svoju sobu. Željela je biti daleko od ljudi, stvari, svojih misli… Nije uspjela. Uznemiravale su je preglasne majčine riječi: „Kćeri, ovdje su čiste čaše, u ladici ubrusi, u hladnjaku sokovi i sve što ti treba za sendviče. Molim te, pripazi da ne bude nereda, da glazba ne bude preglasna, znaš kakve imamo susjede!
Torta je na …“
– Znam, mama, ne brini.
– Ako ti što zatreba, zovi…
– Hoću, mama! – obećavala je dok su joj u glavi odzvanjale riječi: krenite konačno, želim biti sama! Odahnula je tek kada je poslala roditeljima zadnji poljubac dok su odmicali cestom u automobilu.
„Konačno sama“, uzdahnula je i istoga trenutka dala suzama slobodu. Klizile su niz lice i bez ustručavanja pričale da se Ivana zaljubila.
„Nisam!“ nepomirljivo je rekla, podigla telefonsku slušalicu, nazvala Sanju i uvjerljivo od nje zatražila nepotrebnu pomoć. Rekla je da joj se baka ozbiljno razboljela, zato mora s roditeljima neplanirano otputovati u Slavoniju.
– Dakle, od sutrašnjega slavlja – ništa. Bit ću ti zahvalna do neba ako javiš pozvanima da ne dolaze i objasniš zašto. Popis imaš.
– Žao mi je. Puno pozdravi baku, i drži se. Za ostalo ne brini.
– Ma, skoro sam zaboravila, Antuna ne moraš tražiti. Danas mi je rekao da ima neke neodgodive obveze, da ne može doći.
Kad je spustila slušalicu, Ivanu je počela progoniti melankolija, radost i tuga istovremeno. Unatoč tomu, silno je željela povjerovati u netom izrečenu neistinu koja ju je mučila nesanicom cijelu noć.
***
Svanula je subota. U ulici je vladao mir. Čula je samo kljucanje djetlića na susjedovoj trešnji. Godilo joj je muklo tupkanje ptičjeg kljuna usklađenog s otkucajima njezina bila sve dok se nije sjetila Antunovih riječi: „Lako je tebi, ti imaš bogate roditelje“.
„Možda nema novca, a bez poklona mu je neugodno doći. Očito je siromaštvo razlog zašto me nikada nije pozvao k sebi.“
Razmišljajući, postajala je sve nemirnija pa je smiraj potražila u isprobavanju mamine šminke. Nije ju oduševila. Umila se i kosu smotala na potiljku. Ni odjeću nije birala. Sjela je u naslonjač, ne znajući što zapravo želi, i sjedila dok zvono nije odjeknulo kućnom tišinom.
Nije se snašla kada je vidjela Antuna pred vratima. Ušeprtljala se među kuhinjskim namještajem. „Bože, gdje su mi čaše?! Svijeće?! Moram otvoriti…“
Čim je ušao, čestitao joj je rođendan i poklonio veliki buket bijelih ruža ukrašen prirodnim vlatima trave. Njezino oduševljenje nije mu dopustilo da joj objasni zašto nema puno vremena za slavlje.
– Izvoli, sjedni. Sad ću ja pripremiti sokove i sendviče. Molim te, odaberi glazbu po svojoj želji – izgovorila je u paničnom oduševljenju i nestala u kuhinji.
Zajedno su doručkovali – šuteći, ne gledajući jedno drugo. Glazba je vladala prostorom umjesto njih.
– Želiš li plesati? – rekla je osmjelivši se pružiti ruku prema Antunu.
– Znaš da sam u tome nespretan. Sačuvaj snagu za Mladena. On je pravi, neumorni plesač.
– Ako želiš, gledat ćemo slike s mojih dosadašnjih rođendana? Ovaj danas, ionako, nitko neće ovjekovječiti. Nemoj se iznenaditi… Na nekoliko prvih stranica nalaze se slike s vjenčanja mojih roditelja.
– Prekrasna vjenčanica – primijetio je mladić – kao da je napravljena od pjene.
– Starci su mi bili moderni mladenci – šalila se.
– Moja mama nikada nije obukla bijelu vjenčanicu. Dok sam bio mlađi, uvjeravala me da bez bijele vjenčanice nije mogla stajati s tatom ispred oltara, a novca nisu imali da je kupe. Vjerovao sam joj. Ljutio sam se na sve bijele haljine jer sam mislio da su one jedini krivci što ne nosim očevo prezime. Kasnije sam shvatio koliko je mami bilo teško opravdavati isječke iz svoje prošlosti preda mnom.
– Prekrasne si mi ruže kupio – pokušala ga je udobrovoljiti. Nisi trebao trošiti novac zbog mene.
– Nisam trošio. Ubrao sam mamine ispred kuće.
– Što ti je mama rekla kad je vidjela?
– Nije vidjela. U bolnici je. Kad se vrati, i druge će procvjetati.
– Žao mi je. Da sam znala… Je li jako bolesna?
– Jutros mi je prvi puta priznala da sve više sličim na oca. Ona sigurno predosjeća da…
– Ne budi dijete… Ozdravit će – tješila ga je sa zebnjom.
– Ma, ne to… Jučer sam primio pismo od oca – prvo u životu, a ona jutros veli…
– Jesi li joj tijekom razgovora spomenuo pismo?
– Nisam, iako bih rado razgovarao s njom o ocu. Tko je zapravo on?
– Što ako je pismo vaša budućnost?
– Nije. Ne želim ga vidjeti, a napisao je da sutra dolazi iz Austrije i da me želi bolje upoznati. Bolje! Pa ja njega uopće ne poznajem, nikada ga nisam vidio ni na fotografijama. Nigdje riječi kojima se izriče kajanje, isprika, tjeskoba, pokušaj pravdanja…
– Kažu da uvijek treba dati vremena sebi prije donošenja važnih odluka. Osim toga, možda postoji mogućnost da i tvoja mama obuče bijelu haljinu…
– Prekasno je stavljena u prodaju – ironično se nasmijao – ali nije na meni da donosim odluku umjesto mame.
– Možda ga tvoja majka još voli…
– Razgovarat ću s njom tijekom poslijepodnevne posjete. Ako želi da ga upoznam, razgovarat ću s njim.
– Kako ćeš ga prepoznati?
– Stat ću ispred autobusa koji stigne iz Austrije i pitati: „Tko je od putnika zaboravio da ima sina Antuna od njegovoga začeća do danas?”
– Šališ se? Nećeš valjda? – gledala ga je s nevjericom.
– Ma, smislit ću već nešto pristojnije – smiješio se – da odagnam tugu u tvojim očima. A sad oprosti, moram kući. Gosti samo što ti nisu počeli pristizati. Znaš da nisam rado viđen u njihovom društvu.
– Nitko više neće doći. Gost kojega sam čekala došao je.
– Kako?
-Otkazala sam slavlje – rekla je uzmičući pred osjećajima.
– Sad mi je neugodno što nemam telefon. Nisi me mogla nazvati pa…
– Ne bih te zvala. Samo sam tebi željela priznati na svoj rođendan da sam se zaljubila.
– I zbog toga ti se obrazi rumene. Moji nisu, a odavno sam zaljubljen. Ali, dok se nisam zaljubio, nisam razumio postupke svoje majke.
– U koga si zaljubljen, ako smijem znati? – upitala je bojeći se odgovora.
– A ti?
– Ti odgovori. Ja sam prva pitala.
– Ako se slažeš, odgovorit ćemo zajedno nakon tri-četiri. Sad!
– U tebe – rekli su obadvoje istovremeno, zbunjeno gledajući jedno u drugo.
– Draga Ivana, sretan ti rođendan – prošaptao je Antun ljubeći je u obraz.
– Sretan rođendan našoj prvoj ljubavi. Samo da ti prvi susret s ocem sretno prođe i majka ozdravi… – govorila je prateći ga do izlaznih vrata.
– Sve je u božjim rukama, a Bog je milostiv – šaptao je odlazeći.