piše: Đurđa Vukelić Rožić
Tih i samotan put, poput bore na čelu nizine vodio me kroz nebrojene nijanse zelenog. Nad makadamom lebdio je oblačak prašine koja se slijegala nakon što je bijeli kombi prozujao uz mene, u nekoj od svojih uobičajenih žurbi. Posivjelu cestu u stopu su pratile raspršene ljubičaste cvjetne glavice crnog sljeza, što virihu iz nepokošenih jaraka koji pratili su cestu. Plavili su se cvjetovi divlje loćike, konjima omiljene, a odoljeni su se bijelili iznad cvjetnog špalira uz put, prateći me od željezničke stanice do kuće mog djeda. Tu i tamo žutili bi se maslačci, penjući se na cestu, bježeći od visokih biljaka koje im kradu sunčevu svjetlost. Činilo se da je najviše bijelih čipkastih cvjetova stolisnika.
Koračajući prema udaljenom selu, s moje lijeve strane a iza brojnih omanjih polja pod različitim usjevima, krajolikom je dominirao zidani mlin. Sjetih se posjete ocu dok je radio u tom mlinu, one buke ali i mirisa mljevenog žita, bezbrojnih vreća i movinga ljudi u plavim kutama, bijelim od brašna. Nezaboravan je ponos što ga osjeća dijete, diveći se znanju i snazi roditelja. Zahvaljujući njemu, to je bučno postrojenje moglo neprestano raditi i mljeti žito za potrebe nekoliko sela u okolici.
U to vrijeme, u školi otkrila sam biologiju a dobro došla su i znanja i iskustva koja sam prikupila prošlo ljeto boraveći kod djeda. Trave su bile strahovito važne, kosile su se zrele, kako bi se njihovo sjeme prosulo i obnavljao zeleni pokrivač zemlje. Zbog njih su se davno nekada naši preci nomadi selili u nove krajeve, a gdje je bilo dovoljno ispaše za njihovo blago, tu su pustili korijenje. „Trave su odgovorne za razvoj civilizacije“, rekla je naša profesorica. Suhe i mirisne, njima se hranila stoka a ono što nisu voljele jesti, krave bi gazile na podu svojih nastambi te se s njihovim izmetom iznosilo na gnojište i bivalo vraćeno na polja koja su potom nanovo rađala nove biljke. One su značile manje gladi, oslonac tolikim živim bićima u hranidbenom lancu. Što bi pčele bez rascvalih trava? I što bi svijet bez pčela?
Omanji zaselak skutrio se u blizini željezničke pruge, bez crkvenog tornja. Naseobina je raskrižjem ceste i željezničke pruge podijeljena u četiri dijela, nejednaka a opet slična, podsjećajući na četiri skupine ovaca što se bez pastira, stisnuše svaka unutar zamišljene ograde. Iza njih širio se prostor prekriven kukuruzištima, krumpirima u cvatu, slogovima djeteline, zelenim međama živica prepunih ptičjeg pjeva, a u daljini, pod razigranim altokumulusima, plavila se šuma. Sada sam prolazila uz gust korov krcat trnjinom i šipkom, ali i ponekim stablima što izvirahu iznad šikare. Umjesto žita, na toj parceli posadiše vrbe. Kvalitetne i savitljive šibe koje se izvozilo za proizvodnju košara. No, uskoro je projekt napušten i zemlja posta vrbikom i trnikom.
Ruku opterećenih teškim torbama, bar za dijete, hodeći sve sporije, razmišljala sam zašto su djed i baka morali tu svoju kućicu i polje nabaviti baš u toj zabiti, tako daleko od svega. Pa čak ni stupova sa žicama nije bilo uz cestu! I zašto je moja majka morala slati sve te stvari na selo? Zar nije bilo trgovina u blizini kao kod nas u gradu? I napokon, mi smo otišli, zar i oni nisu mogli otići u grad i imati struju, asfalt, radijatore, trgovine …
Iza mojih leđa, cesta se laganim, tek zamjetnim usponom penjala k, blagoj i pitomoj Moslavačkoj gori, strpljivo noseći svoje krupno kamenje što bi provirivalo kroz tucanik, šljunak i naslage sasušenog blata. Ogledavala sam se ne bih li opazila neku kočiju s konjima na cesti, kako bi me dobri suseljani povezli do djeda. Mada, za pretpostaviti je da i ne bih prihvatila vožnju, teško je popeti se na neka od tih kola, a i majka me je upozoravala da je to djevojčicama zabranjeno. Nisam mogla razumjeti zašto. Oko dva kilometra dalje od stada kuća i gospodarskih zgrada uz željezničku prugu stisnula se još jedna skupina skromnih kuća, nerijetko mnogo manjih od gospodarskih zgrada, dograđivanih raznim materijalima u različita vremena, i zasigurno, bila su to djela različitih generacija i gospodara. Drvene kapije s letvama bile su veoma široke kako bi natovarena kola svih veličina mogla ući na imanje. Bile su tu staje, sjenici, svinjci, kokošinjci, pljevljaci, pčelinjaci i ini radni prostori poput šupa, visokih nadstrešnica pod koja se moglo skloniti kola sa sijenom, alatnice i torovi za životinje. Središnja točka gotovo svakog dvorišta bio je bunar s priključenim betonskim koritima koje su po uzoru na nekadašnja drvena pojila zvali kopanjama. Živjeli su tu nasljednici starih Hrvata, potomci doseljenika iz Češke sada već u trećem pa i četvrtom koljenu, obitelji doseljene iz Hrvatskog zagorja i nekoliko obitelji dobrohotnih, kršnih Ličana. Zapravo, bila je to Europa u malom, jer u desetak okolnih sela živjele su obitelji čiji su preci bili raseljavani ili izgnani narodi Habsburške monarhije i Ugarske krune, ali i oni s jugoistoka koji su iseljavali sa svojih ognjišta pred najezdom Turaka. Ravničarska zemlja bila je rodna, lako se obrađivala a novi susjedi uvijek dobrodošli. Sirotinja se rado pomagala, o tome je često ovisio opstanak. Pričalo se da je tu bilo i praunučadi odbjeglih vojnika nekog od ambicioznih i davno propalih carstava i kraljevstva. Pa se tako seoce moga djeda selilo iz države u državu, od krune do krune, od zastave do zastave, a skromna kuća tijekom svoga postojanja imala niz različitih adresa, pripadala nekoliki općina, kotara, županija i država. Sirotinja je pognute glave služila svima. Moralo se.
Bilo je gotovo podne i perad po dvorištima mirovala je u hladovini. Seoske su kuće bile zaklonjene brojnim voćkama, u to vrijeme kipeći od zdravog, gustog lišća što je drhturilo na lahoru. Iznad šljiva, trešanja, krušaka uzdizale su se visoke krošnje oraha, te se činilo da će dohvatiti i same oblake. Vrtovi su se krili iza odrina vinove loze, velikih tamnozelenih listova poprskanih akvamarinom galice. Svaki je pedalj plodnog tla bio iskorišten.
***
Sada, pola stoljeća kasnije prisjećam se da se u kući moga djeda mnogo molilo. Bile su to molitve koje su poput ogromnog kišobrana satkanog od iskrene i duboke vjere prekrivale strahove od nepredvidivog neba i šteta nad usjevima, od ratova i bjesova bahatih i poremećenih ljudi željnih moći i slave. Molitve su štitile od gladi. Ljudi se najviše bojahu bolesti i poplava. Tisućljetno iskustvo u zemljoradnji, prenošeno s generacije na generaciju, naučilo je ove ljude da će jedna velika poplava napraviti više štete no tri sušne godine. Iz majčinih priča sjećam se, nakon Drugog rata i dolaskom nove države, dođoše mjernici, preraspodijelihu zemlju, dovezoše velike i teške bagere kako bi iskopali kanale, duboke i žute, presijecajući polja i šume. Napokon, san sirotinje mogao je biti mirnijim mada su nedostajali mostovi. Do svoga polja često se moralo voziti nekom okolnom, dugom trasom.
Dolazila sam od sjevera, vozila sam polako, zamišljena u rashlađenom i ugodnom japanskom automobilu. Preo je po sada asfaltiranoj cesti. Prije sedamdeset i pet godina, moja majka, tada sedmogodišnja djevojčica i njen godinu dana mlađi brat, trčećim su korakom odlazili u selo udaljeno tri kilometra južno od djedove kuće po vino, kada bi njihovu ocu ponestalo inspiracije za zlostavljanje svih u domaćinstvu. Opletenu staklenu bocu nosili bi zajedno stavljajući granu kroz ručicu od šiblja, tako podijelivši teret. Već je i sama demižonka od pet litara bila teška za sitnu i radom izmučenu djecu, koja su uz to još i pješačila svakodnevno u udaljenu školu. Uvijek je postojala opasnost da boca padne i razbije se na kamenu ceste. A to je značilo kažnjavanje i odlazak natrag u selo po drugo vino. Jer, u kući je vina uvijek moralo biti. Za gazdu i posjetitelje. Što bi selo mislilo da u Dragića nema vina? Jedna podebela, mutna staklena čaša, i boca široka grla s bar pola litre kiseliša, obje okružene sazviježđem mušica, uvijek stajahu na stolu, a kad kad u uglu kuhinje, bačene na zidanu peć, razbijene, a komadići stakla rasuti ciglom poda. Iz te njegove čaše djeci je bilo dozvoljeno popiti nekoliko gutljaja vina nakon ručka a po povratku iz škole, za snagu pred odlazak na teške poslove u polju.
Mati mi je pričala, još dugo nakon smrti svoga oca, vidjela bi njegove plave oči kako je prate, i pitala se korača li dovoljno brzo, radi li dovoljno dobro ili će on ipak naći izgovor te je oplesti bičem po leđima. Ponekad, bezrazložno je tukao vezane krave u staji i pitala se, je li njih boljelo manje no nju. Govorila mi je o drešu1 i vršenju žita, paklenoj tutnjavi i silnoj pljevi i prašini što je ulazila u nos i grlo. Čak je i meni brujalo u glavi u vrijeme njena pričanja. Unajmljeni dreš obilazilo je sela, radilo se danonoćno kako bi se vršidba bila odrađena za lijepog vremena i iznajmljivaču se platilo što manje novca. Jednom je jedna dobroćudna žena u selu, poslala svoju sestru da zamijeni moju majku koja je ubacivala žito u čeljusti stroja, djevojčica je radeći na drešu postala žena a da o tome ništa nije znala.
Činilo mi se da vozeći polako kroz selo vidim sve te slike, beskrajno zahvalna majci što je sa mnom podjela svoja sjećanja. Pružni prijelaz još uvijek nije bio zaštićen brkljom. Onom raštrkanom stadu kućica, dodano je nekoliko većih, novijih kuća od opeke, s mnogo betona. Iz nedovršenih zdanja stršali su hrđavi kosturi. Nove generacije samo su se slagale na kat i u potkrovlja, poput grobnica. U taj tren, na cestu je istrčalo dvoje gotovo gole, od sunca obljubljene djece, musavih lica a mogla sam zamisliti kakvi su im nokti i bose nožice. Iznenađena, nakon naglog kočenja pogledah uokolo, izgledalo je da su izniknuli iz dubokog, suhog jarka uz cestu. Dublje u polju vrba, opazila sam razbacane nastambe nekoliko romskih obitelji. Rublje je ležalo prostrto nad gustim grmljem crvenih vrba i sve je izgledalo tako originalno i kreativno, nestvarno, poput izložbe pop umjetnosti. Kućerci su bili sastavljeni od odbačenih dijelova nekih drugih domova, davno mrtvih ljudi. Planke koje su pamtile ruke seljaka što ih sastavljahu u vinogradima, crijep koji se grijao dimom nekog drugog vremena. Sjeverna strana jedne kuće bila je izolirana nekako sastavljenim, bijelim poklopcima desetak štednjaka! Kako inventivno, praktično, jeftino, to recikliranje, još ako su u poklopcima bili komadi stiropora za izolaciju.
Koliko drugačije od mog stana na 16 katu, njegovoj sterilnoj čistoći, gdje sam izolirana poput djeteta u majčinoj utrobi. I ja bih rado nosila te šarene, duge, prozračne suknje i hodala bosa, ne mareći za modu, za štednju, bojler i toplu vodu, račune. Možda bih bila sretan nomad? Možda sam trebala živjeti s čoporom gologuze i zdrave djece što trčkaraju uokolo berući bobice svojim prljavim ručicama. Možda sam tek preživljavala kroz propisano, očekivano ponašanje gradskog načina života, daleko od motike, daleko od ubijanja životinja, daleko, što dalje od svih majčinih priča i onoga što bi stvaran život mogao biti.
Razmišljala sam o svojim precima, ljudima koji su iz nekih razloga morali postojati, naseliti ovu ravnicu, preživjeti ratove, poplave, seobe i boleštine, kako bih se ja rodila. Ili sam bila tek slučajnost, tek kap života koja je prodrla na pravo mjesto u pravo vrijeme? Imati sudbinu i nebo koje me čeka, zvučalo je mnogo ljepše, važnije, davalo životu smisao i nakon fizičke smrti. Obećavajuće.
Napustih cestu i stadoh na djedovom mostu, sada u visokoj travi. Nakon što je majka oboljela i napustila našu kuću u selu te preselila k meni, i djedovina je naglo propadala. Bazga se progurala između razbijenih crjepova i mreže letvi na krovu kuće, a bršljan uokvirio već sasvim crne statue osušenih krušaka i šljiva. Tek je jedna ogromna jabuka zadržala dvije ili tri zelene grane, a u ustima stvarala mi se slina, sjećajući se jedinstvenog okusa i mirisa domaćeg voća.
Na ljetnom suncu daske krezubog sjenika prelijevahu se sivilom a ponegdje i bojom sumporasto-žućkastog praha. Kao i stup, bile su omotane zelenom mahovinom. Mada valovit i oronuo, u odnosu na manje gospodarske zgrade, sjenik je i sada izgledao ogromnim pod posivjelim biber crijepom punim sitnih grmića lišaja. Pčelinjak su progutale i spljoštile debele grane nepopustljivog bršljana. Njegovo je lišće u nebrojenim slojevima posvema prekrilo i zdrobilo prazne košnice i daščane zidove. U sjećanju kao da čujem meko zujanje davnih pčelica. Plišana krilca islandskog lišaja na stablima i daskama isticahu svoju srebrnu ljepotu, no nikoga nije bilo da njima liječi svoje boljetice. Drijenak u negdanjem vrtu razvio se u snažnu šikaru punu mladica. Jedan je orah, kojeg se dobro sjećam i pod kojim sam se igrala kao dijete s jednim od djedovih pasa, još bio na životu. Prolazila sam ispod visoke stare kruške koja je listala i ponegdje skrivala sitan, zeleni plod. Prošetala sam cijelim imanjem, izbjegavajući trnje kupine i šipka, pažljivo koračajući između divljih ljiljana i nepokošenih trava. Bili su tu i veliki grmovi ocvalih narcisa. U staji, na daskama stropa i gredama, deseci praznih lastavičjih gnijezda. Vrata staje sjećam se poluotvorenih i učvršćenih žicom kako se ne bi zatvorila, da lastavice mogu neometano ulaziti i hraniti svoje ptiče.
Od staje do kuće vodila je ciglena staza, sada prekrivena nanosima osušenog blata, pijeska i trave. U plitkoj ladici stola s tri i pol noge, u sobi bez vrata i sjevernog zida, djelomično bez krova gdje je sada rasla mlada akacija, poveća bazga i zeleno more kopriva, našla sam požutjela pisma i razglednice, djelomice oprane tinte. Začudo, puno drvo stola sačuvalo je papir a stol nitko nije odnio, posjekao i ispilio čak ni za podložiti vatru pod kotlom za rakiju ili topljenje masti, kao što su odnesena ulazna vrata kuće, prozori, izbijeni štokovi i otpiljena neka stabla. Prvi susjed mi je odavno pisao kako je jedan od mojih brojnih bratića odvozio stvari u traktorskoj prikolici u nekoliko navrata. Odvezao je čak i nekoliko prikolica zemlje crnice s gnojišta i tako se tamo s vremenom stvorila bara.
Pisma koja sam otkrila potpisala je moja baka, još tada djevojka. Tijekom Prvog svjetskog rata putovala su vojnom poštom mom djedu na Karpate, a potom ih je otpušteni invalid, vraćajući se iz vojne bolnice u Pragu, gdje je bio liječen i rehabilitiran, donio natrag. Bili su to sitni, uredni reci na češkom jeziku, obla slova krasopisa s porukama bezuvjetne ljubavi. I manja hrpica pisama koja su bila odgovor vojnika, ispisana nevještom lijevom rukom, jer desna je ruka bila prostrijeljena i nemoćna. Bila su to obećanja zaljubljenog mladića koja su ga, unatoč teškom ranjavanju održala na životu. Pisma su govorila o čekanju, budućnosti, planovima, radosti skorašnjeg susreta, sjala su nadom i radošću. Tješila.
Bacila sam pogled na njihovu vjenčanu sliku povrh ukošena ormara istočkanog tunelima crvotočina. Požutjela slika i sivi paspartu bili su iskrivljeni od vlage i sunčevih zraka. Uzela sam nebom retuširanu sepiju, čvrsto vjerujući da će je restaurator u muzeju moći popraviti. Pa će njih dvoje, onako zajedno na toj slici s nekog zida promatrati začudne ljude koji imaju vremena šetati muzejom.
Bio je to oproštaj od djedovine, za vrlo malo novca prodala sam je mladom bračnom paru s dvoje djece, koji su doselili u ravnicu. Zalupila sam vrata automobila i krenula put groblja. Pozdraviti svoje…