ILEGALNI KOPAČI UGLJENA

Divan skitnje
piše: Željko Mužević
ZENICA BLUES
-Merhaba, kako ste? – pozdravih mršavog čovjeka što je do koljena stajao u žitkom, crnom blatu mješavine zemlje i ugljene prašine. Nepovjerljiv pogled prvo prostrijeli pa odmjeri došljaka od glave do pete.-Merhaba, dobro. A vi? …odvrati pitanjem i ne čekajući odgovor upita:-Kojim dobrom?– Tražimo Ramu.
-Nema Rame.
-Kako nema, rekao je da će nas tu čekati.
-Rekao sam da ga nema. Tražite ga dolje, u selu …otpovrne ljutito.
Nudim ga cigaretom ne bi li ga odobrovoljio. Prihvaća, dok je pali ispod oka motri. Iz jame poduprte gredama dvojica momaka s mukom izvlače staru kadu punu zemlje. Zbunjeno žmirkaju očima nastojeći kroz danje svjetlo razaznati nezvane došljake. Šutnjom odgovaraju na pozdrave i s mukom navlače čeličnu sajlu zakačenu za traktor. Naš sugovornik, očito gazda „rudnika“, pokreće traktor koji vuče kadu do improvizirane deponije dok ona dvojica idu za njim, prazne kadu i vuku ju nazad do jame. Ne ulaze u njeno ždrijelo već sjedaju na rub kade. I čekaju. U zraku lebdi neki opor okus.
-Kako se živi?
-Što pitaš. Vidiš i sam. Muka. Mučimo se, razapinjemo al nikakve vajde. Evo, ovu jamu praznimo već tri dana i samo zemlju vučemo. Znaš li što znači kopati tri dana, a ne iskopaš ni kilo ćumura? Ma, odakle bi ti to znao …rezignirano će gledajući u traktorski kardan koji izviruje iz blata. Otpuhnu posljednji dim, odbaci dogorjelu cigaretu u blato i opet povisi ton.
-Što ste bolan došli. ‘Oćete inspekciju i policiju da mi navučete na vrat?
-Dolaze vam? …nevješto pokušavam promijeniti raspoloženje.
-Jašta da dolaze. Miniraju ulaze, zatrpavaju jame. Misle da se ja tu k’o krtica uvlačim 20, 30 meteri pod zemlju iz meraka? Da osluškujem kako zemlja krcka i meškolji se ne bi li me zdrobila. K’o životinja sam bolan. Ne daju nam da rade. Ne daju nam posla, ne daju nam da kopamo ugljen. Kažu da smo ilegalci. ‘Oće valjda da pljačkamo, krademo, ubijamo. Živjet se mora. Al ne daju …reče i pljunu u blato.
-A vi, bolje vam je da idete. Ma, ne pitam vas ništa, čuli ste što sam vam rek’o. I nemojte slučajno snimat. Tražite one s kamionima, oni bolje rade. Tamo su vam s druge strane brda. Ajde, odlazite!

Sliježem ramenima, pozdravljam i pružam ruku. Šuti, ne gleda me u oči . Razmišlja. Ipak prihvati pruženu ruku i šutke kroz blato odgaca do traktora. Prati nas pogledom dok se s mukom uspinjemo na ogoljelo brdo iznad „njegove“ jame. Ne vidim ga više ali čujem paljenje traktora. Eksploatacija se nastavlja.

HASANOVA RAJA

 

Zastajem i otpuhujem na vrh brda na kojem nema niti jednog debla. Sve je posječeno. Pustoš i duboke brazde koje ukazuju na odsjedanje zemlje i buduća urušavanja. Kažu da se ovo brdo zove Hasanovo brdo. Ime dobilo po nekom Hasanu koji je raju tjerao da radi od jutra do sutra za male novce. Što je bilo s Hasanom ne zna se. Možda je živ dandanas samo se drugačije zove, a ovi ljudi što kopaju možda su još uvijek njegova raja samo što to još ne znaju.
S vrha Hasanova brda puca pogled na Vitez i Vlašić pod snijegom i njegova skijališta i zimovanja. Ondje živi neki drugi svijet. Vučnice, topli napitak, vesele noći, bunovna jutra… A sve to moj Šemsudin (tako sam ga nazvao) i njegova dva poslovna partnera gledaju iz blata i jame u kojoj se nekoliko trupaca i dasaka povija ispod nekoliko tisuća tona zemlje, brda u čiju su utrobu zadrli.
Tamo s desne strane zavuklo se selo Gradišće u koje, kažu stanovnici okolnih mjesta, i specijalci sa strahom idu. Kad su u Jagodiću, selu u podnožju brda čuli da smo bili u Gradišću samo su upitali: Kako ste se živi vratili? Kažu da su Gradišćani poseban soj. Zovu ih i Bugarima. Ne vole nikoga i uvijek su raspoloženi za tuču.
–Kad se nemaju s kim pobit, onda se biju između sebe …kaže jedan mještanin. I ne vole Hrvate. Nitko mi nije objasnio zbog čega ali spaljene hrvatske kuće u blizini Gradišća, u koje se nitko još nije vratio – potvrđuju to. Baš kao i naputak da isključivo pozdravljam sa „Merhaba“ i „Kako ste“. –Inače bi moglo bit belaja …upozorio me sugovornik.
Ispred nas se pružila Zenica. Ne razaznajem dobro dal’ je pod maglom ili dimom iz visokih peći Željezare. No, bilo kako bilo, pod tom maglom ili smogom živi, prema popisu iz 1991. godine, oko 140 tisuća stanovnika. I ma kako ih ubijao dim, od smoga iz Željezare žive jer je to najveći gospodarski sustav. I od Kaznionice koja je na kilometar-dva od samog središta grada.
–Ma ne znaš gdje više kriminalaca. U gradu il u kaznionici …komentira moj domaćin. -Svi smo u jednoj velikoj kaznionici …dodaje.
Tu je sada unosna krađa „stojadina“ i „jugića“. No, njih ne preprodaju niti vlasnike ne ucjenjuju otkupninom već ih voze ravno u rezališta. I prodaju na kilograme. Kažu da je unosnije. Kada su moji domaćini čuli da s automobilom mislim doći do Gradišća samo su se nasmijali.
-U najboljem slučaju, kada vide odakle si, razbit će ga. A najvjerojatnije da ga nikada nećeš naći . Upozorenje sam ozbiljno shvatio i prihvatio njihov prijedlog da me odvezu do kraja puta. A poslije pješice. Automobil sam ostavio u ograđenu dvorištu gostoljubivog domaćina jer ni zeničke ulice nisu sigurne kada je u pitanju oznaka RH.

BERNAŠI

Ispod Hasanova brda, tamo uz Gradišće, je Rača. Brdo nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare. Nekolicina crnih točkica miče se na horizontu.
-To su „bernaši“. Ljudi koji prebiru po jalovini u potrazi za sitnim komadićima željeza pomiješanih s kamenom, betonom i pijeskom koje nazivaju „berna“. Odatle im naziv Bernaši …objašnjava mi moj mladi pratitelj Dado.
Sada ih nema, hladno je ali čim zatopli evo njih i „gazda“. Ova nekolicina samo razgleda teren. Za stotinu kilograma berne može se dobiti oko pet eura. E, to je već posao. Gazde, koji imaju novac i mehanizaciju, drže otkupne stanice, otkupljuju bernu i opet ju prodaju Željezari. Sirotinja kopa po otpadu i po 18 sati na dan ne bi sakupila za kruh i mlijeko. Nakupi ih se stotinjak, od onih koji su stari pet do onih sa 80 godina života. Glad ne pita. Postupak je jednostavan. Svakodnevno stotinjak kamiona iz Željezare izvlači taj otpad i istresa ga na Raču.Tu ih dočekuju prave brigade svih dobnih uzrasta i stotine ruku cijeli dan prebire po toj šljaci u potrazi za željezom.
Oni spretniji i “fletniji” kamione dočekuju već kod kapija, penju se na njih i, onako u vožnji, traže željezo koje izbacuju uz cestu gdje ih spremno čekaju kompanjoni. Tako sakupljenu bernu odvoze na „kamare“ gdje se sve to važe, a onda gazda pomoću magneta provjerava kakvoću. Na kraju dana slijedi isplata. Ako bude sreće dnevno se može zaradit i do 10 eura koje djeca odnesu kući, a stariji propiju ili zakartaju. I tako godinama.
– E, živote j… prolazi kroz glavu dok u daljini blješte snježni vrhovi Vlašića.

BINGO
Tu, ispod nas u usjeku ugledasmo još jedan improviziran ugljenokop. Vreće pune ugljena uredno poredane kazuju da je „rudnik“ aktivan. No, u njemu, niti pored njega, nema žive duše. Ili su se kopači, vidjevši nas, sklonili ili su uzeli stanku za ručak što je malo vjerojatno. Tišinu narušava samo kamenje što se stalno kotrlja s ogoljelog brda.
Silazimo s druge strane brda.Nakon nekoliko kilometara pješačenja dolazimo do Jagodića, što se smjestilo na putu Zenica-Vitez. Napokon pronalazimo Ramu, mladića od 20 godina. Sretan je. Završio je s ilegalnim vađenjem ugljena. Od ovoga tjedna to će raditi legalno, kao rudar lokalnog rudnika, s radnim vremenom i mjesečnom plaćom od oko 600 KM (2400 kuna). „Upao“ je na listu od 40 radnika što je pravi „bingo“ za sve ilegalne kopače rudače.
-Jašta sam neg’ zadovoljan. Radio sam to 5-6 godina i to ti je muka živa. Dnevno smo nas trojica znali iskopati, ako je dobra žila i do 2 do 3 tone ugljena što bi nam donijelo 80 do 120 eura. Al’ to je bilo rijetko jer moraš biti sretan da naletiš na žilu. Ako je nema „ideš“ kroz brdo dok je nađeš.
-Koliko?
-A što ja znam, kopaš 20 ili 30 metara. Jašta da je kritično. Podmećeš grede, daske al’ je veliki to pritisak. Prije nego će se zarušit osjetiš jedan pritisak u jami. A i zemlja se oda. Brunda. Onda bjež’ što prije. U suprotnom…Ma nisam se toliko bojao zemlje koliko inspektora. E, bio je tu inspektor Franjo koji ni im’o milosti. Odma’ je zatvar’o rudnike, minir’o otvore. Kad’ oni zaruše i odu, mi se vratimo otkopamo ulaz i ponovo nastavimo. Moraš, nemere drukčije. Ne rudarimo ni zbog auta, ni zbog jahti. Već zbog hljeba. Posla nema pa ti ostaje il’ rudari il’ kradi.
Sretan je Ramo. Od četvrtka radi tri noćne i dvije dnevne smjene. Pa dva slobodna dana. I to plaćena. Maše rukom dok sjedamo u automobil našeg domaćina kojeg smo mobitelom pozvali. Odlazimo, iza nas ostaje Hasanovo brdo, Rača i snjegovi Vlašića.

foto: Željko Mužević

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments