Tekst je sudjelovao na ovogodišnjem natječaju “Misto moje drago” Narodne knjižnice i čitaonice Tisno.
autorica: Sonja Breljak
Eto, došao je i taj dan. Dan odlaska. Dočekujući ga, sunce je ispunilo obzorje a nebo nad cijelim tobom, ostalo je bez oblačka. Kao da je znalo da upravo tu sliku treba ova osjetljiva duša. Šum mora i šapat borova pratit će me na svakom koraku učinjenom tisuću kilometara daleko od ovih tišnjanskih uspomena.
Ovogodišnji boravak u „mistu mom dragom“ imao je proljetnu uvertiru, ljetni zaplet i jesenji smiraj.
Divno je u tebi u sva ta doba. Sva su se smjestila duboko u mene. Privlače, ne daju otići…
Danas je taj dan. Odlazim od doma i idem doma. To mogu razumjeti samo oni koji su odlazili, napuštali, gubili, pa nalazili, ostajali ili vraćali se.
Tamo „preko bijela svijeta“, u tom velikom gradu čeka na me moj život stvaran iznova i iz ničega posljednjih 30 godina. Tamo na me čekaju velike i male ruke koje povedosmo, stvorismo, dočekasmo, zagrlismo.
Tamo na me čeka ta moja draga grupa pjevača i plesača, svi odreda željni sačuvati svoj identitet, svoju baštinu, naslijeđe, podrijetlo, kulturu, svoj maternji jezik. Kažu, nedostajem im. Nedostaju mi.
Tamo na me čekaju prazne, još neispisane stranice mog novinarskog poziva, događaji i doživljaji, iseljenici o kojima pišem i s kojima živim nekoliko posljednjih decenija. Ljudi koje od srca volim.
Tamo na me čekaju kuća i vrt, moji dobri susjedi s kojima svakodnevno prozborim i dragim mi njemačkim jezikom. Moj mali svijet u velikom svijetu. Srce mi je odavno prepolovljeno. Svejedno kamo krenula, nedostaje dio onoga drugoga. Kažu, to je sudbina iseljenika. Svugdje, i tamo i ovdje a nigdje, ni tamo ni ovdje – doma.
Sad, ovo toplo proljeće, ovo predivno ljeto, ova zlatan jesen, ovaj posljednji, i lijep i tužan dan proveden u tebi, prijete opovrgnuti te uvriježene tvrdnje. Pobijedit ćeš! Pobijedit ćemo! Ja se zaljubljujem u te, ja te nerado ostavljam, ja te s tugom napuštam, ja te već sanjam, čeznem, maštam… Ja ti dušom pripadam. Ja hoću, čvrsto hoću ovdje u tebi biti doma.
Danas ću krenuti i stići tamo gdje su djeca, obitelj, malene unučice, dobre godine, dragi ljudi, naš rad i trud, naše dugo stvarano MI.
I čim te prvo proljetno sunce obasja, dozvat će i nas u tvoj zagrljaj. Sluti na dobro. Tebi ćemo misto moje drago dolaziti i vraćati se u našim budućim danima, zrelim godinama. Vratit ćemo ti se. Za nama će doći i oni, naši mladi naraštaji. Naučili smo ih poštovati roditelje i dom. Onaj koji smo u tebi pronašli, po srcu izabrali. Sve ostalo, onaj prstohvat ljubavi potreban i njima za osjetiti gdje taj dom jeste, dodat će tvoji valovi, pijesak, obzor. I tvoji ljudi. A mi ćemo, čvrsto i toplo stisnuti u tvom zagrljaju, onom toplom proljeću, predivnom ljetu i zlatnoj jeseni, dodati i dragu zimu. O njoj ćemo pisati i pričati našoj djeci, našim njemačkim i hrvatskim prijateljima, našim velikim svjetovima, uvjereni kako će jednoga dana i oni krenuti s nama, za nama. K´ tebi.
Danas je taj dan. Odlazak. Umirena toplim osjećajima, tješim i sebe i tebe i ponavljam ti i parafraziram, misto moje drago, riječi poznatog pjesnika (K. Simonova), poznate pjesme: „Čekaj me i ja ću (ti) sigurno (opet) doći…“