Iz naše arhive/ objavljeno 13.03.2013.
U sjećanje na moje drage…
piše: Sonja Breljak
Držim stari dokument u rukama. Požutjeli papir. Izlizan. Istanjio. Nije ni čudo. Datum izdavanja je 8. 11. 1961. godine. U zaglavlju ćiriličnim pismom piše: Izvod iz matične knjige rođenih. Opština Bugojno, Srez Jajce. Tako tad bilo.
Formular je ispunjen latiničnim pismom. Podaci su upisani rukom, plavim naliv perom. Rukopis lijep, uredan, slova pravilna, pravi krasnopis.
Stoji: 26. 10. 1961. u 20 sati, rođena Kolovrat Sonja, pol ženski. Otac: Stipo Kolovrat, majka Mara rođena Kuna, narodnost: Hrvat i Hrvatica, zanimanje: radnik i radnica. Mjesto rođenja djeteta, točnije mene, Dom Narodnog zdravlja, Bugojno, ulica Alekse Šantića.
To je tamo iza “ženske pijace”. E, znam, spominjala mati i više puta kako sam rođena u Starom porodilištu ali to bijaše već kasnije kad je u Bugojnu postojao novi Dom zdravlja.
Ne rekoše mi je li se rođenju sestrice jako obradovao moj tada već dvoipolgodišnji brat Zdravko. Roditelji sasvim sigurno, eto nakon sina stigla i kćerka u braku koji je 10 godina bio bez djece.
Mati se udala sa 17. Bila je to 1949. godina. Spominjali često roditelji kako se radilo a nije imalo. Mati mlada a otac 11 godina stariji od nje. Oboje radili u restoranu Jadran, na uglu u vrh bugojanskog korza. Da ne spominjem nazive ulica …Bilo Bratstva i jedinstva pa tko zna koje ime danas nosi …Ulica ljiljana, Armije BiH ili slično.
Odatle mati počela raditi u hotelu Bosna a otac u Tvornici kože. Po povratku iz rata ….da ne pričam iz koje vojske ..o tome nekom drugom prigodom …teško se branio od slabosti ka alkoholu pa ugostiteljstvo i ne bijaše više branša za njega.
Stanovali najprije po iznajmljenim smještajima. Tamo s početka pedesetih godina kupiše malu kuću u Štrosmyerovoj ulici, kasnije Braće Radića, pa napokon, sve do rata, Stjepana Radića. Kućica koja do tada bijaše ljetna kuhinja bolje stojeće obitelji Pavić, postade dom obitelji Kolovrat. Otplaćivala se godinama, u ratama, požutjele priznanice o uplatama iz pedesetih i šezdesetih godina, još stoje u kutiji s dokumentima u Bugojnu. Malene prostore kućice od jedne kuhinje i dvije sobice, kasnije dopuni dograđeni špajz te s druge strane hodnik.
Slika kućice i dvorišta mog djetinjstva još mi pred očima. Ulaz u dvorište. S desne strane travnati dio, štrik za sušenje veša, pumpa za vodu, šupa u kojoj je kasnije otac radio a s lijeve bašta koja bi u proljeće oživjela pod maminim rukama …uredni redovi krumpira, mrkve, luka, krastavaca, pa uz kuću maleni cvjetnjak sa zumbulima, tulipanima …
O kako se dobro sjećam probeharalog drveća. Imali smo uokrug dvorišta sedam stabala šljive, dvije kruške i jednu jabuku. U bijelo okrečena stabla. Kućica niska. Kad smo porasli, s njenih prozora moglo se dohvatiti cvijeće u cvjetnjaku. Ali, to su već kasnija sjećanja …
Sad je godina 1961. – godina moga rođenja. Krstili me u bugojanskoj crkvi svetog Ante Padovanskog već s početka studenog. Mati nije bila na krštenju, takav valjda tad bio običaj. Na rukama me držala kuma Ivanka Kuna koju sam kasnije rijetko susretala i o kojoj danas skoro ništa ne znam.
Otac često pripovjedao kasnije ...Sonja? Veli svećenik: -Nije to neko naše ime. Evo dajte djetetu ime Sofija. Jest, otac se nije dao smesti, pa ime ostalo po njegovom, onako kako je čitao kod Dostojevskog.
Ta zima 1961. na 1962. bila jako hladna. Sve smrzlo. Snijega i do metra visine. Noći hladne. Loži se u kuhinji šporet na drva. A novorođeno dijete slabo spava. Pa ne mogu ni odrasli.
Pripovjedala mati kako su me stavljali u deku, na dva kraja deku oboje držali i ljuljali, pa čim im se učini da sam zaspala, polako spuste deku na ležaj a ono opet …uaa …uaaa …pa tako ponekad i do jutra.
S tim u vezi i brat nije bio boljeg iskustva. Imao često zadatak paziti bebu, uspavljivati ljuljajući krevetac, tad bešiku. Dijete plače pa mati iz druge sobe pita:
– Ljuljaš li Zdravko?
– Lulam, lulam, protepao bi brat.
– A kako ljuljaš kad dijete plače, prigovorila bi mati. Ljuljaj, ljuljaj!
Eto, tako nekako bi na početku, zimu prezimili, mene odljuljali …
Uspiješ me uvijek raznježiti i izvući suzu iz oka svojim pripovjedanjem. Ono je posve realno,baš kako i dolikuje tvojoj novinarskoj struci, bez imalo uljepšavanja a ipak tako toplo i ljudski.
Lijepa, topla priča. Sama ju je ljubav odljuljala!
sabirem konačno bivšu trošnu odavna u sjećanju potrošenu kuću oca u odlasku na dovratku s nesigurnim uzdahom moguće kakve zaslužbe danas barem za dug prošlog mjeseca okućnicu djetinjstva svjež miris ljetnom kišom opranih prašnjavih kopriva sklepani svinjac pothranjenih štakora kosu dasku koja ne pamti silaz peradi kućicu odletjelih šarenih golubova sabirem prebirem razvrstavam miris obiteljskog doma urušenog poput slomljene matere pod teretom neizvjesne svakodnevice podgrijavanih jela mnogi ne znaju iz kakve sam plemičke loze potekao s nasljeđem poštenih poratnih siromaha otac bješe pobjednik pobijeđene vojske i moralo se sviknuti na trpki teret poraženih i poniženih pa ipak tko je tako… Read more »
E Sonja
male sitne stvarčice.. i te kako znaju u životu biti i postati,velike važne i bitne..
Ponovio bi ovo
S tim u vezi i brat nije bio boljeg iskustva. Imao često zadatak paziti bebu, uspavljivati ljuljajući krevetac, tad bešiku. Dijete plače pa mati iz druge sobe pita:
– Ljuljaš li Zdravko?
– Lulam, lulam, protepao bi brat.
– A kako ljuljaš kad dijete plače, prigovorila bi mati. Ljuljaj, ljuljaj!
Eto, tako nekako bi na početku, zimu prezimili, mene odljuljali …
„Držim stari dokument u rukama. Požutjeli papir. Izlizan. Istanjio“. Jedan list papira, tada plaćen možda 1 Dinar, državnih biljega, ali kad se sačuva nekoliko desetljeća vrijednost “ neprocijenjva“, jer sam priča.
Lijepo si to napisala Sonja, ta tvoja sjecanja i uspomene. To sa imenom mi je poznato i kod mene bio isti slucaj, kakva Zdenka bolje je Marija kaze svecenik ali ostalo po volji roditelja.