tekst i foto: Sonja Breljak
Plavetnilo, brodice, valovi, sunce i toplina koja meko obavija. Od te se topline i blagosti topim, zaranjam u ljepotu…
A izranjam, budim se, otvaram oči u sasvim drugom svijetu i realitetu – u berlinskoj klinici Waldfriede u kojoj netom operirah ruku u nadi pozitivnog pomaka koji će mi vratiti „instrument“ dara pisanja.
Sad, u nemoći, a ljuta radi nje s kojom se teško mirim, jednom rukom „cijedim“ ove redove na papir.
Stanovnici ovoga grada naslov bi preveli kao „mein lieber Ort“, točnije, prema njegovoj veličini kao „meine liebe Stadt“ jer ipak se radi o Berlinu, velegradu u kojemu zvanično obitava 3,8 milijuna stanovnika nezvanično, taj broj je sigurno i za pola milijuna veći.
Stigosmo ovdje prije 30 godina iz jednog manjeg grada u Bosni i Hercegovini kojemu bi pristajao opis „mjesto moje drago“, pa izgubljenih veza i korijena, kao lišće nošeno vjetrom primismo se tamo gdje „sletjesmo“ – u Berlin. Pustismo mlado i tanko korijenje, savladasmo pravila, običaje, jezike, škole, poslove… Ukratko, proživjesmo život ispunjen kao dva-tri „normalna“ života.
Izgubismo puno, oplakasno često, naučismo dosta, stekosmo iznova… izgradismo novi život, jer, natrag se i tako ne može. Nastojasmo zaboraviti izgubljeno, zavoljeti pronađeno. Trud se isplatio, stvorismo djeci dom, oni pronađoše i novu, svoju domovinu.
O da, divan je ovaj grad, ujedno i država, svjetska metropola, najposjećeniji europski grad, u proljeće prepun mirisnih grana jorgovana, s rijekom Spree, puno jezera, zelenila na svakom koraku i širine koja svakom biću omogućava biti onakav kakav želiš. U proljeće i ljeto, pa i u jesen, slobodno vrijeme provodimo u vrtu, oazi mira u kojem vjeverice skakući s grane na granu kao da smo u sred neke pitome šume a ne velegradskog naselja. Brojne gradske znamenitosti privlače rekordne brojeve turista, jer ima se što i vidjeti, Brandenburška vrata, dvorci, muzeji, ostaci Berlinskog zida… ovdje povijest na svakom koraku progovara a kultura ga ispunjava.
Uradili smo dobar, najvažniji posao, djeca nam govore hrvatski jezik. U tom dragom jeziku naš je zajednički dom, komadić naše domovine, dio njena identiteta. Djeci je danas širok svijet. Nas vuče dragi jezik njegovom ishodištu.
Glavni poticaj zbio se sasvim slučajno. U pogledu na pejzaž, otoke i sunce na zalasku, dogodila se, između Tisna i nas, ljubav na prvi pogled. Najprije stigosmo u ljeto, onda i proljeće, pa u ljeto i jesen i u svakom novom dolasku ostanak bijaše sve duži a čežnja sve veća, jača.
Plavetnilo, brodice, valovi, sunce i toplina koja meko obavija. Od te se topline i blagosti topim, zaranjam u ljepotu… Jedva čekam izroniti, otvoriti oči i reći: „Stigoh ti!“
Spremna sam upoznati te na otoku i obali, obići Crkvu sv. Duha, hodočastiti do Crkve Gospe od Caravaggia… Jedva čekam u proljeće i jesen, kad neme turista, pozdravljati i odzdravljati kao da sam jedna od koje tisuće stanovnika, kao da sam doma(ća), prolaziti i prelaziti mostom svjesna mu povijesti i značenja, jedva čekam opet zaroniti u knjige iz tvoje knjižnice, jedva čekam dugo i duže biti tu, stopiti se, biti tvoj dio.
Mi smo te po srcu izabrali. Sad ti, misto moje drago, daj nam ruku, primi nas u zagrljaj, pomiluj po kosi ovu „izgubljenu djecu“, budi mi/nam dom(ovina). To te, od svega srca, molim. Stostruko ti se dobrim vratila ta pažnja i ljubav!
…
Tekst je osvojio 1. mjesto na likovno-literarnom natječaju “Moje misto drago” Narodne knjižnice i čitaonice Tisno
