Ruža Zubac-Ištuk
Pitaš me
zašto danima lutam
tražeći grm s kojeg sam otrgnuta,
zašto mi se krajičcima latica
na putu bez znakova
poigravaju nemirni povjetarci,
zašto mi na smrznutim usnama
nestaje radost postojanja?
Čudiš se usnuloj ljepoti kasnog pupanja
ostavljenoj u izgubljenom glasu ptica
na blatnjavoj cesti u sred jeseni
koju vrijeme neće rascvjetati.
Pokušavaš bezbolno dodirnuti svaku moju laticu
u inat kapljicama koje truse život s nebeske visine,
pretvoriti moju prolaznost u vječnost,
ali slabašna su tvoja htijenja u njedrima prolaznosti.
Pitaš me
tko je ostavio ljepotu kasnog pupanja
nadohvat pogledima umornih prolaznika
i začudnim osmjesima mjesečine u hladnim noćima?
Vrijeme je htjelo istinu prosuti
kroz moje kasno cvjetanje,
a jedna ruka, nevješta, laka,
ponijeti miris ljeta u svojoj duši,
ali ljepota joj u trenutku nehaja pade…
Jedna crvena ruža ostade
na putu vječnog iskušenja.