piše: Dijana Čupić
Oduvijek sam voljela čitati. Knjige su mi bile jako važne. Često sam u njima tražila odgovore na pitanja koja su me mučila. Ponekad sam ih pronalazila, a ponekad i ne.
Ono što nisam saznala u knjigama, naučila sam u životu. I obrnuto, ono što nisam našla u životu, pronašla sam u knjigama.
Kad sam bila mlada djevojka, čitala sam ruske pisce i u njihovim djelima o hladnoj i dugoj ruskoj zimi i gladnim i ispaćenim ljudima. Bilo mi je jako teško povjerovati da je tako što postojalo, i da pisac piše o stvarnim ljudima i pravom životu.
Bio je to svijet udaljen od mene tisućama svjetlosnih godina.
Ja sam živjela u obilju. Stanovala sam u novoj kući, grijali smo se na drva pohranjena u podrumu, a i klima u našim južnim krajevima bila je blaga, osim kad zapuše jaka bura, ali onda nismo štedjeli na drvima. Hranili smo se dobro. Svježe meso kupovali smo u mesnici, imali povrće iz svoga vrta, voće kupovali na tržnici, mlijeko, krumpire, sir i jaja, smo dobivali od bake ili ponekad kupovali od seljaka kojima bi to bila dodatna zarada jer je uvijek barem jedan član radio u tvornici ili na baušteli u Njemačkoj i donosio kući plaću.
Od tada je prošlo puno godina. Više nisam mala djevojčica. Preselila sam se u veliki grad radi školovanja i tu ostala do danas.
Bilo je to prošlog Adventa u Zgrebu. Pozvala me moja draga prijateljica Silva jedne subote na domjenak u DHK, čiji je ona član, pa eto mogu se i ja pridružiti na božićnom domjenku a kasnije možemo zajedno prošetati po gradu i Adventu.
Krenule smo preko Zrinjevca s okićenim Paviljonom, do Tomislavca s klizalištem koje me podsjećalo na najbolje doba ruskog carstva, gdje je u plemićkim kućama, dvorovima i na glavnim trgovima ruskih prijestolnica vladao neviđeni sjaj, blještavilo i raskoš svake vrste. A dokone kneginje, gospođice, gospođe i gospoda provodila su se kližući na malenim gradskim klizalištima, kao jednoj od zimskih razbribriga poslije koje je dobro prijao čaj. Često je odlazak na klizanje bio i jedini način susreta zaljubljenih parova.
Nastavile smo dalje do Glavnog trga i Gornjeg grada, sve je okićeno i svjetluca kao u nekoj bajci.
Tu su maleni ugostiteljski štandovi koji nude gladnim posjetiteljima uobičajene poslastice, kobasice, fritule, kuhano vino i čaj. A za one izbirljivije svakovrsne delicije i pića koja ne možeš ni zamisliti. Kulinarski raj.
Uz raj ide i glazba, koja onako diskretno upotpunjuje božićni duh.
Nije bilo teško pronaći navedenu i nama poznatu adresu (pozivnica joj je ostala kod kuće). Ali zvonili smo uzalud.
Pokušavali smo otvoriti teška vrata, išli na drugu stranu na ulaz sa Splavnice, motrili hoće li se pojaviti drugi uzvanici, ali nigdje nikoga. Baš čudno!?
Onda se ipak od nekuda pojavio zaštitar i rekao nam kako je domjenak bio prošle subote u 12 sati.
Prostrijelila sam Silvu očima. Toliko je opterećena svojom situacijom i egzinstencijalnim problemima, da nije čudno da je zaboravila na datum. Ne brine se samo za sebe već i za dvoje djece koje školuje.
Prije nekoliko godina ostala je bez posla i od tada žive na socijalnoj pomoći, ali to nikako nije dovoljno za sve troškove pa povremeno čisti, kuha i njeguje „ svoje bakice“. Naravno da je to iscrpi, posebno fizički, jer je već dobrano zašla u peto desetljeće. Tko bi se onda mogao ljutiti na nju?
A nije Silva bez škole i diploma, čak je i prekvalificirana. Poznata hrvatska priča.
– A što sad?- upitala sam glasom u kojem sam nastojala suzbiti ljutnju.
– Idemo se prošetati do Cvjetnog- predložila je.
– Može.
I tako smo krenule, prošle pored sata na Trgu, prešle tramvajsku prugu i zaobišle veliki štand kod hotela Dubrovnik.
Malo niže na početku Bogovićeve zastale smo, razgovarale pomalo o svemu što vidimo i primjećujemo, koliko je taj božićni sajam lijep, a mi smo rijetko u gradu da bi doživjele tu atmosferu.
– Ma znaš što- rekla je Silva, ja ću pojesti jednu kobasicu.
– A ja ću čaj- dodala sam.
Ona je jela, a ja sam pijuckala čaj.
– Ovo mi je zadnjih deset kuna (eura) u novčaniku.
– Taman za kobasu.
– Djeci sam rekla da idem na domjenak, oni sebi nešto kuhaju.
– Hoćeš i ti kobasu?
– Ne treba. I ja sam švorc, doručkovala sam, a sad stignem još i nešto napraviti za ručak.
– Znaš, javila mi se Ljilja. Opet je završila u Vrapču.
– Kako je? Je si li je išla posjetiti?
– Nisam stigla, znaš posao, djeca, obaveze. Ali čula sam se s njom. Opet joj se vratilo „ono njezino“, a i s druge strane tamo osim zdravstvene skrbi ima i tri obroka i toplu sobu, barem dok ne prođe zima.
Silva je svoje jelo sažvakala, a ja sam nagnula čaj do kraja kao da je rakija.
Krenule smo pješice preko Zrinjevca do Glavnog kolodvora. Bilo nam je hladno, jer smo obadvije bile tanko obučene za domjenak, a ne za gradsku šetnju. Zakopčavale smo kapute i stezale šal oko grla, navukle rukavice i prošle kroz bajku.
Sad bar ne možemo reći kako dugo nismo bile u gradu.