Povodom ubojstva djeteta s autizmom i suicida roditelja.
piše: Slavica Jurčić
Sve ove godine odrastanja i prihvaćanja dijagnoze mojeg sina nisam nikada razmišljala o imovinskoj koristi od statusa radi brige o odraslom djetetu sa autizmom.
Nisam nikada pomislila na neki čin koji bi ugasio život mojeg djeteta.
Njegov život je i moj život.
Lakše je kada se prihvati dijagnoza, ipak teško je u današnje vrijeme kada vijesti lete brzinom zvuka, prihvatiti da vaše dijete ima ograničenja.
Roditelji su stup odrastanja djece s poteškoćama. Ako dijete nekada ne može reći da ima problem, on ipak osjeća i trpi radi nemogućnosti iskazivanja osjećaja.
“Kad duša boli i tijelo boli”.
To su riječi moga sina, on je verbalan. Puno mudrosti, ipak i puno straha, tjeskobe i depresije ima u njegovom tijelu.
Kad zijevate, netko kraj vas počne zijevati, i tako poput lanca se proširi taj tjelesni znak umora. To je to, duša je umorna.
Dok su djeca mlađa idu u školu, vrtić, baka, djed, teta ga malo pričuvaju, ali odrastanjem, ostajemo prepušteni sami sebi, susjedi, rodbina se distanciraju. Ostajemo usamljeni, a dijagnoza je narasla s djetetom.
Ovo su rečenice koje su se urezale u moje sjećanje: “Zašto vaše bolesno dijete može studirati, a naša zdrava djeca ne mogu”, ” Što će on raditi kada završi fakultet, s tim dijagnozama na tržištu rada nikada neće dobiti posao “, “On izgleda normalno”, “On zna kako se zove”.
To su samo neke od “mudrosti” koje sam čula od osoba od kojih sam očekivala podršku.
Najveći udarac za mene je bio kada smo dobili račun iz bolnice na kojem je pisalo da on treba platiti participaciju, uz napomenu “ako ne plati mi ćemo ga ovršiti”.
Tada sam još imala snage za borbu s birokracijom, ipak snage je sve manje. Kad se zatvorimo u svoja četiri zida taj naš prostor nam postaje kavez.
Napomena, mi roditelji njegovatelji radimo 24 sata, nema smjene, bolovanja, ne možemo podići kredit, ograničeni smo u svakodnevnom životu.
Život dječaka s autizmom i njegovog oca završili su tragedijom. Tu su zakazale institucije, društvo koje ih je isključilo iz svojih života, društvo koje je siromašno znanjem.
Ovim putem pozivam sve roditelje da jasno pišu o poteškoćama s kojima se svakodnevno susreću.
Mi, roditelji, glas smo svoje djece.