piše: Edit Glavurtić
Krajem srpnja a početkom kolovoza, svake smo godine mama i ja putovale na jug, u Dalmaciju, da na našem otoku provedemo dvadesetak dana s babom Vitorijom.
Od velikog uzbuđenja uoči puta, loše sam jela i loše spavala, razmišljajući što ću sve ponijeti od odjeće, a što od knjiga i pribora za plažu. Imale smo na raspolaganju dvije putne torbe a ni i Glavni kolodvor nije bio blizu, pa je od kuće, za svaki slučaj, trebalo krenuti puno ranije.
Da uštedimo vrijeme, putovale smo noću, uvijek drugim razredom. Na kolodvoru je vladala velika gužva i strašan metež, a peroni su bili prepuni raznoraznog svijeta.
Bilo je tu obitelji pretovarenih prtljagom koje su, poput nas, kretale na ljetovanje. Gradske djevojke putovale su svojim momcima u Dalmaciju, Nijemci i Austrijanci teglili su goleme kufere, glasna mladež u majicama i kratkim hlačicama putovala je Europom natovarena divovskim ruksacima.
Vlak je bio pun kao šipak, sva mjesta u kupeima zauzeta, a rezervacija se pokazala kao nužna i spasonosna investicija. Uske police iznad sjedala bile su nedostatne za prtljagu koja se iznad naših glava opasno njihala: putne torbe, kuferi, ruksaci i plastične vrećice bili su uglavljeni i gore i dolje i pod nogama putnika, tako da se u onom uskom prostoru nije mogao napraviti ni korak.
Stisnuti kao sardine u kutiji, sjedili smo tako cijelu noć. Stavila bih glavu mami u krilo, ali me već nakon desetak minuta boljela svaka kost, pa sam se uspravljala i naslanjala na njeno rame. Dok smo tako drijemali vlak je monotono kloparao u susret jugu, smokvama, valama Maslinice i svemu za što sam živjela ostatak godine.
U neko doba zašuštao bi masni papir i zamirisale zimska ili srijemska kobasica, a iz mraka se začulo mljackanje. Neko je žvakao sendvič. Razbuđena, nisam više mogla mirno sjediti, a sat je pokazivao tek ponoć, što je značilo da predstoji još više od šest sati vožnje. Tad bi mama dohvatila kutiju na kojoj je pisalo Alpina , punu kiflica s pekmezom, koje je za put ispekla dan ranije, pa smo malo jele, i pile dvojni C .
Nakon toga, nastavila sam drijemati dok me ne bi prenuo miris nečije cigarete, a onda sam morala na zahod, što je također bio pothvat. Kroz uski hodnik, krcat ljudima i prtljagom mama se probijala prva, a ja za njom, hvatajući ravnotežu dok se sve oko nas ljuljalo i treskalo.
Ponovo u kupeu, ukočena ali olakšana, u jednom sam trenutku ipak uspjela zaspati, misleći sve vrijeme na to kako ću se okupati čim stignemo na otok. A onda je sve nestalo, do trenutka kad me je prenuo glas iz kolodvorskog zvučnika i zabljesnulo resko svjetlo. Stajali smo na željezničkoj stanici u Kninu.
Svatko tko je ikada putovao vlakom na more, dobro zna da je to gotovo kao dolazak na cilj, jer sad smo bili blizu, i sitno se je brojilo: Knin – Perković – Split. O spavanju više nije bilo govora, ponovo se vadila kutija s kiflicama, ljudi su se češljali i protezali, otvarali termosice s crnom kavom, odmatali preostale sendviče. Onako izgužvani i raščupani zadovoljno smo žvakali navirujući se sve vrijeme kroz prozor, jer nitko nije želio propustiti veliki i svečani trenutak kad će se iza stakla prvi put zaplaviti more.
I napokon – Split! Olakšanje i neopisiva gužva na izlazu, jer je svatko želio što prije izaći. Zapinjala je prtljaga, ljudi su se gurali a glasovi miješali: uzbuđeno, svadljivo, veselo i nestrpljivo.
„Eno naših na peronu, hajde, mahni da nas vide!“
„Ma, čovječe, maknite taj kufer, cijeli ste prolaz zauzeli!“
„Samo da dođem na rivu, kupim Slobodnu, naručim espresso i zapalim.“
Nakon dosta sudaranja i zapinjanja našim teškim, nespretnim torbama i dodatnim vrećicama, našle smo se i nas dvije napokon na peronu, drhtavih nogu i teških glava, zbunjene kao dva miša koji žmirkaju na jakom jutarnjem svjetlu.
Gužva se razrijedila, pa smo polako koračale prema luci dok se pred nama otvarao onaj široki, plavi prolaz prema Šolti i Braču, a u nozdrve udarao opori vonj luke.
U njemu je bilo soli i ranog splitskoga jutra, isparavanja benzina, glasova i vaporskih truba, ali više od svega, radosti zbog povratka kući.