U Münchenu otvorena izložba o moliškim Hrvatima: „Kako je lipo hoditi s one bane mora“
prilog: Tomislav Đurasović
München/ U prostorijama Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Münchenu prošlog je petka svečano otvorena izložba fotografija „Kako je lipo hoditi s one bane mora“. Projekt, koji tematizira život i očuvanje identiteta moliških Hrvata.
Organizatori su GKRH u suradnji s krovnom udrugom „Hrvatska kuća“ te ogrankom Matice hrvatske u Münchenu.
Generalni konzul Vladimir Duvnjak otvorio je izložbu istaknuvši važnost ovakvih susreta za suradnju Hrvata u dijaspori. Posebna gošća večeri bila je Antonella D’Antuono, predsjednica udruge „Jedna Musica“ iz Molisea, koja je prisutne pozdravila emotivnom porukom: „Nemojte zabit naš lipi jezik“ i posjetila na pet stoljeća dugu borbu za očuvanje identiteta „s one bane mora“.
Kroz objektiv fotoaparata, posjetitelji su prošetali ulicama tri preostala hrvatska mjesta u regiji Molise: Kruč (Acquaviva Collecroce), Filić (San Felice del Molise) i Mundimitar (Montemitro).
Iako je nekada postojalo čak 15 mjesta s hrvatskom većinom, zajednica se uslijed povijesnih okolnosti smanjila na današnja tri, koja su opstala zahvaljujući izoliranom geografskom položaju.
Zanimljivu crticu iz povijesti donio je Tomislav Đurasović, ispričavši priču o kardinalu Nikoli Raduloviću, potomku izbjeglica iz okolice Ravnog, čiji je životni put od hercegovačkog krša do vatikanskih kongregacija simbol vitalnosti hrvatskog čovjeka. Priču donosimo u cijelosti:
“Srdačno vas pozdravljam sve nazočne, posebice pozdrav i dobrodošlica našim večerašnjim gostima i koristim ovu prigodu da se preko njih zahvalim svim moliškim Hrvatima na očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta. Ova naša čeljad iz one bane mora izbjegoše tijekom 15. i 16. stoljeća pred zulumom Turaka, te i unatoč pet stoljeća izolacije, uspješe si očuvati svoj specifičan štokavsko-ikavski govor, koji sami nazivaju “na-našo”. A, govor, odnosno jezik je, istinabog, kamen temeljac (svakoga) nacionalnog identiteta. Povijesni izvori, iako su vrlo rijetki, bilježe da su moliški Hrvati podrijetlom s prostora između rijeke Cetine i delte Neretve, odnosno s područja oko današnjeg mjesta Ploče. Moja priča, stara preko pola milenijima smještena je u točne vremenske i prostorne okvire. Moji „susjedi“ Radulovići izbjegli su na prijelazu iz 15. u 16. stoljeću u današnju Italiju. Ova obitelj je porijeklom iz sela Češljari, općina Ravno, u južnoj Hercegovini. To selo je udaljeno samo tri kilometra od mjesta Orahovi Do odakle je porijeklom obitelj svjetski poznatog znanstvenika Ruđera Boškovića. I Radulovići su baš kao i Boškovići pobjegli pred Turcima u Dubrovačku Republiku. U spomenutoj obitelji Radulović rođen je Nikola (Niccolò) – talijanski kardinal hrvatskog podrijetla. Rođen je u Polignano a Mare, u Napuljskom Kraljevstvu, 27. prosinca 1627. godine. Kardinalov djed Marin izbjegao je iz Dubrovnika u Italiju. Nikola je doktorirao i kanonsko i svjetovno pravo i to na Klementinskom kolegiju u Rimu, a za svećenika je zaređen u veljači 1659. godine. Poslije nepunih mjesec dana Papa Inocent X. ustoličio ga je za nadbiskupa Teatinske arhidijeceze u Chietiju. Udaljenost od Chietija do Molisa je nekih 90-tak km. Naš Nikola imenovan je 1691. prvo tajnikom Kongregacije za status redovnika, pa Kongregacije za biskupe i redovnike. Kardinalom je imenovan 1699. godine. Djelovao je u Koncilskoj kongregaciji kao i u Kongregaciji Rimske inkvizicije. Štićenik kardinala Nikole Radulovića (Niccolò Radulovich), učeni dubrovački dominikanac i povjesničar Anselmo Banduri, svjedoči nam da je kardinal bolovao od gihta, te da je umro u Vatikanu 27. listopada 1702. i pokopan u kardinalskoj crkvi sv. Bartula na Tiberinskom otoku u Rimu.”
Đurasović je završio s porukom na moliško-hrvatskom: “Jena lendza mora nas dili – ma srce nas drži skupa.”
Atmosfera je bila na vrhuncu kada je Ivana Milina, predsjednica udruge „Hrvatsko-talijanski Mozaik“ iz Rima, predstavila dokumentarni film „docuMAJA“. Srčika filma su drevni običaji i proljetna fešta moliških Hrvata. Čak ni rukometna utakmica između Hrvatske i Njemačke, koja se pratila u susjednoj prostoriji tijekom pauze, nije zasjenila glavni povod okupljanja. Večer je završila uz okuse moliških specijaliteta, a zavodljivi miris „rezanaca“ s umakom od rajčica mnoge je, baš kao i autora teksta, vratio u djetinjstvo i podsjetio na majčinu kuhinju.
