Ruža Zubac-Ištuk
Ima tako dana u mojim godinama
kada mi se čini da su sve moje zablude bile ključ
za otvaranje istine u ekstazi vremena,
da sam uzalud lutala stranputicama smrti za životnim činjenicama
tražeći pravdi lice u bolesnoj ravnodušnosti prema drugima
i gubila nadzor nad sobom zbog vlastite krhkosti
vjerujući da nema kazne nad savješću ljudskom.
Ima tako dana u mojim godinama
kada spoznam da nikada nije bilo veće dvoličnosti
kao u slatkorječivom šamaranju tuđih obraza
i neminovnom iskoraku iz dostojanstva osobe
zbog (može)bitnoga čovjekoljublja prema zatočenima
između nečijeg palca i kažiprsta.
Ima tako dana u mojim godinama
kada mi korak zapne o zarez u životnoj inverziji
pa ne stižem do logičkog obrata na kraju priče,
niti mi misao umije slijediti tijek riječi
kroz kaljužu ljepote i apsurd ljudske dobrote.
Ima dana u mojim godinama
kada sam svemu i svima, samo ne sebi slična.